Izvješće o napadima na Katoličku Crkvu i vjernike katolike u 2022. godini

Netolerancija i diskriminacija katolika

Diskriminacija se odnosi na postupanja kojima se osoba stavlja u nepovoljni položaj na osnovi svoje vjere, vjerske pripadnosti ili vjerskih uvjerenja, dok netolerancija označava bilo koji oblik izražavanja nesnošljivosti spram katoličkih vjernika i Katoličke Crkve  – iznošenjem i širenjem neistina, širenjem lažnih vijesti, poticanjem javne hajke i linča, ismijavanjem, omalovažavanjem, i dr., a može uključivati i zločine iz mržnje zbog vjeroispovijedi i javno poticanje na nasilje i mržnju zbog vjerske pripadnosti kako su definirani Kaznenim zakonom (čl. 87., st. 1. i čl. 325., st. 1.).

 

Napadi na Crkvu kao instituciju

Napadi na katoličku kulturu i Katoličku Crkvu kao instituciju obuhvaćaju lažne i izmišljene vijesti i informacije prilikom kreiranja kojih se služi parcijalnim, neprovjerenim i pojedinačnim primjerima kao sredstvom napada na Crkvu u cjelini. Rezultat takvih napada sustavne su anticrkvene difamacijske kampanje koje se služe stereotipnim i generaliziranim tvrdnjama s elementima govora mržnje i klevete koji su definirani Kaznenim zakonom (čl. 325., st. 1. i čl. 149., st. 1.).

 

Nasilje i napadi na objekte i imovinu Katoličke Crkve

Nasilje i napadi na objekte i imovinu Katoličke Crkve uključuju provale, krađe, razbojništva, oskvrnuća i devastaciju Crkvene imovine i objekata, ali i fizičko nasilje te prijetnje i zastrašivanja nasiljem prema katolicima zbog njihove vjere i vjerskih uvjerenja. Također mogu uključivati zločine iz mržnje (čl. 87, st. 21. Kaznenog zakona).

 

Prikupljeni podaci

Podaci na temelju kojih je sastavljeno ovo izvješće odnose se na razdoblje između 1. siječnja i 31. prosinca 2022. godine. Podaci medijskih napisa služili su kao izvor podataka o pojedinim slučajevima napada na Katoličku Crkvu i vjernike katolike, a nerijetko su upravo sami tekstovi bili ti napadi pa su kao takvi i analizirani.

Budući da smo u Izvješću za 2021. godinu detaljno predstavili način na koji statističke podatke o povredama vjerskih sloboda evidentiraju nadležna ministarstva unutarnjih poslova, pravosuđa i uprave, te uzevši u obzir da se prema saznanjima udruge U ime obitelji obrazac evidentiranja zločina motiviranih mržnjom radi vjeroispovijedi nije promijenio, smatrali smo svrsishodnim podatke o kršenju vjerskih sloboda zatražiti od drugih nadležnih državnih institucija koje se bave zaštitom ljudskih prava.

Dopis smo uputili Uredu pučke pravobraniteljice – najvišem tijelu zaštite ljudskih prava u Hrvatskoj, čija je primarna zadaća praćenje statusa prava i njihove povrede. Ured pravobraniteljice Tene Šimonović Einwalter zamolili smo da nam dostavi podatke o socijalnim trendovima o pitanju statusa i povreda ljudskog prava na slobodu vjeroispovijedi u Hrvatskoj u 2022. godini. Gospođa Šimonović Einwalter imenovana je na položaj pučke pravobraniteljice na razdoblje od 8 godina. Njezino imenovanje podržala je vladajuća većina predvođena HDZ-om, a za nju je tajnim glasovanjem glasalo 115 od ukupno 151 zastupnika. Iz Ureda pučke pravobraniteljice obavješteni smo da je izrada Izvješća za 2022. godinu u tijeku te da nam traženi podaci ne mogu biti ustupljeni prije podnošenja godišnjeg izvješća Hrvatskom saboru. Pučka pravobraniteljica također je i pozdravila napore u prikupljanju podataka o povredama slobode vjeroispovijedi. Obrazac financijskog izvještaja za 2022. godinu objavljen na službenim stranicama Ureda ističe da je rad Ureda pučke pravobraniteljice Republiku Hrvatsku u 2022. godini stajao  15 153 600. [1]

U Izvješću pučke pravobraniteljice za 2022. godinu koje je objavljeno i Hrvatskom saboru predstavljeno u ožujku 2022., u kontekstu povreda prava na vjeroispovijed katolika istaknuto je da je Hrvatska biskupska konferencija: „ukazala na prisutnost govora koji ocjenjuju neprihvatljivim i uvredljivim te na neprihvatljivo medijsko izvještavanje o religiji.“[2] Naveden je slučaj verbalnog i fizičkog napada na 62-godišnjeg svećenika na Stepinčevo 10. veljače koji je proslijeđen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske te slučajevi vandalizacije objekata Katoličke Crkve u Šibeniku i Zagrebu. Pučka pravobraniteljica u Izvješću je istaknula i da je zaprimila pritužbu o zabrani provedbe Caritasove korizmene humanitarne akcije „Srcem se najviše daje“ od strane Grada Siska. Istaknuto je da je slučaj proslijeđen pravobraniteljici za djecu uz ocjenu da se: „sve vjerske aktivnosti u javnim ustanovama, pa i one humanitarnog karaktera, trebaju provoditi uz poštivanje i uvažavanje slobode vjeroispovijedi onih koji u njima sudjeluju, kao i onih koji imaju drugačija vjerska uvjerenja ili nisu vjernici.“[3]

Pravobraniteljica je u Izvješću također istaknula da građani podnose pritužbe njezinu Uredu u kontekstu teškoća na koje nailaze prilikom „ispisivanja iz članstava u Katoličkoj Crkvi“. Pravobraniteljica nije navela koliki je broj pritužbi o tom pitanju zaprimila, već je  istaknuto da: „bi bilo korisno da HBK, uvažavajući odredbe kanonskog prava, pojasni postupak ‘brisanja’, odnosno mogućnosti koje su građanima dostupne, kako bi mogli slobodno birati svoju vjeru te iz iste istupati.”[4]

Uredu Vlade Republike Hrvatske za ljudska prava i prava nacionalnih manjina kao i Odboru Hrvatskog sabora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina također smo uputili zahtjev da se očituju o statusu ljudskog prava na slobodu vjeroispovijedi u 2022. te u 2021. godini. Ured i Odbor zamolili smo i da nam dostave popis djelatnosti i aktivnosti koje su proveli u cilju prevencije vjerski motiviranog nasilja te promocije ljudskog prava na slobodu vjeroispovijedi te smo zamolili obje institucije da se očituju o aktima koji su u navedenom razdoblju doneseni s tim ciljem. Do zaključivanja ovoga izvješća Ured Vlade kojemu je na čelu Alen Tahiri nije odgovorio na naš upit. U 2022. godini iz Državnog proračuna Republike Hrvatske za rad Vladina Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina izdvojeno je 264 457 265 kuna.[5]

Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina kojemu je na čelu prof. dr. sc. Milorad Pupovac, predstavnik srpske nacionalne manjine u Hrvatskom saboru i predsjednik Samostane srpske demokratske stranke koja je dio koalicijske Vlade premijera Plenkovića u svojem nas je odgovoru s jedne strane uputio na godišnje izvješće Ureda pučke pravobraniteljice, a s druge strane na Ured  za ljudska prava i prava nacionalnih manjina i podatke koji ta dva ureda imaju obvezu prikupljati. Nadležni saborski odbor obavijestio nas je također i da je tijekom 2022. godine na adresu Ureda upućena jedna predstavka kojom su se građani požalili Odboru na kršenje prava na slobodu vjeroispovijedi. Predstavka je bila naslovljena: „Ponižavajući i ismijavajući govor predstavnika Saveza crkava ‘Riječ života’ Damira ‘Šićka’ Alića protiv katolika, potencijalno govor mržnje“.

Potpredsjednici Vlade zaduženoj za ljudska prava i predsjednici Savjeta za ljudska prava također smo dostavili zahtjev za očitovanje o statusu ljudskog prava na slobodu vjeroispovijedi u 2021. i 2022. kao i zahtjev za informiranje o donesenim pravnim aktima u smjeru zaštite ljudskog prava na slobodu vjeroispovijedi te poduzetnim aktivnostima i djelatnostima koje je potpredsjednica provela u cilju zaštite vjerskih sloboda u Hrvatskoj.

Iz ureda potpredsjednice Vlade Anje Šimprage, potpredsjednice Samostalne srpske demokratske stranke, obavijestili su nas je da prema Protokolu o postupanju u slučaju zločina iz mržnje, koji je Vlada usvojila 8. travnja 2021., nadležnost za prikupljanje i objavu statističkih podataka o zločinima iz mržnje ima Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina (kojem je na čelu Alen Tahiri i koji nije odgovorio na naš upit) te da isti ured ima i krovne ovlasti u organizaciji sustava borbe protiv suzbijanja nasilja iz mržnje. Također, iz potpredsjedničina ureda istaknuli su da potpredsjednica Vlade Šimpraga sudjeluje u organizaciji i pokroviteljstvu brojnih događaja zaštite ljudskih prava te podsjećaju da je na inicijativu Šimpragina prethodnika, koji je Vladu napustio zbog istrage o svojoj upletenosti u korupcijsku aferu, Borisa Miloševića, također iz Samostalne demokratske srpske stranke,  odlukom Vlade 20. siječnja 2021. osnovan Savjet za ljudska prava kao međuresorno i savjetodavno tijelo Vlade kojem je cilj prepoznavati i reagirati „na nove izazove ljudskim pravima“. Ured potpredsjednice Vlade zadužene za  ljudska prava  prošle je godine imao proračun od 1 093 242 kune.[6]

Institucionalna regulacija, preregulacija i koordinacija inicijalno je samo formalni obol stvaranju društva jednakosti, a da institucionalne nadležnosti prečesto ostaju mrtvim slovom na papiru dokazuju i dopisi koje smo poslali nadležnim tijelima. Iako  se iz analiziranih dopisa može uočiti da su nadležna državna tijela svjesna svojih zakonskih odgovornosti, borba za suzbijanje zločina iz mržnje zbog vjeroispovijedi ne zadobiva gotovo nikakvu pozornost i ostaje načelna. Kvalitetu rada Vladina Ureda  za ljudska prava i prava nacionalnih manjina koji je prema Protokolu, na koji upućuje potpredsjednica Vlade i predsjednik nadležnog saborskog odbora, najviše tijelo za prikupljanje podataka o zločinima iz mržnje ilustrira činjenica da su tek početkom 2023. objavili statističke podatke o zločinima iz mržnje za 2021. godinu.

U Hrvatskoj u kojoj je, podsjećamo, u periodu komunističkog totalitarnog režima ubijeno 664 službenika Katoličke Crkve,[7] te u kojoj je samo u periodu Domovinskog rata od 1991. do 1995. srušeno ili oštećeno 639 objekata Crkve,[8] institucije imaju obvezu i dužnost agilnije, sustavnije, sveobuhvatnije, pravovremeno i djelotvornije pratiti status povreda ljudskog prava na slobodu vjeroispovijedi i zločine počinjene zbog mržnje prema vjeroispovijedi. Na obvezu kvalitetnijeg praćenja statusa ljudskog prava na slobodu vjeroispovijedi obvezuje i činjenica da je prema objavljenim financijskim izvješćima samo za Ured pučke pravobraniteljice, Ured  za ljudska prava i prava nacionalnih manjina i ured potpredsjednice Vlade zadužene za ljudska prava  u 2022. godini iz državnog proračuna izdvojeno nešto više od 280 700 000 kuna. Također, institucije državne vlasti koje na raspolaganju imaju zakonom propisane mogućnosti poput sazivanja tematske sjednice saborskog Odbora, edukacije i promocije ljudskih prava te suradnje s nacionalnim i međunarodnim organizacijama civilnog društva koje se bave zaštitom ljudskih prava, imaju dužnost istim se ovlastima koristiti osobito na temelju  činjenice da je vjerska netolerancija koju prema katolicima i Katoličkoj Crkvi širi dio glavnostrujaških medija, političkih stranaka i nevladini udruga vidljivo prisutna.

 

Najveći napadi na katolike u 2022. godini

 

Uočeni trend Scapegoatinga, tj.  fenomena traženja žrtvenog jarca kojega se okrivljava za brojne probleme u društvu,  u 2022. godini se nastavio  te sukladno tomu čini velik dio ovog izvješća. Prošlogodišnji trendovi tretiranja Katoličke Crkve i katolika žrtvenim jarcima nastavio se i u ovoj godini optužbama u kontekstu pandemije i potresa, a proširen je i na brojne druge teme koje su bile aktualne u javnosti. Katolička Crkva  povezivala se i na  neki način okrivljavala  za aktualne korupcijske afere, napose korupcijsku aferu u jednoj od najvećih tvrtki u Hrvatskoj – INA-i u kojoj se okrivljenici sumnjiče da su tu tvrtku u kojoj 44,8 % vlasništva ima Republika Hrvatska oštetili za iznos u visini od milijardu kuna. Katolička vjeroispovijed dijela okrivljenika i članova njihovih obitelji izdvajala se, naglašavala i izvrgavala  ruglu stvarajući dojam da su ti ljudi moguće korumpirani zato što su katolici, a ne upravo zato što se ne pridržavaju nauka Katoličke Crkve.  Isto tako, premda su katolici na temelju pogreške Državnog zavoda za statistiku oštećeni pogrešnim podacima o njihovu postotnom udjelu u hrvatskom društvu prema rezultatima Popisa stanovništva u 2021. godini, ta pogreška u službenim rezultatima popisa nije ispravljena te su međunarodnim institucijama upućeni pogrešni podaci o udjelu katolika u hrvatskom društvu. Štoviše, Katoličku se Crkvu  u javnom prostoru proglašavalo odgovornom i za enormnu depopulaciju koja je na popisu utvrđena. Crkva je bila žrtveni jarac u obračunima sa svim vrijednostima koje se u društvu smatraju tradicionalnima, konzervativnim i nacionalnima. Dio medija je u maniri najsmjelijih teorija zavjere Crkvu proglašavao pokretačem izmišljene klerikalizacije hrvatskog društva, nacionalne isključivosti i netrpeljivosti. Crkvu se kao žrtvenog jarca u javnosti napadalo  neargumentirano ili slabo argumentirano, a najčešće je opravdanje za napad na Crkvu proizlazilo iz  proizvoljnih mišljenja utemeljenih na stereotipima i predrasudama te anticrkvenim aksiomima, primjerice: „Svi znaju da je Crkva povezana s HDZ-om“(Hrvatska demokratska zajednica – stranka koja predvodi parlamentarnu većinu u Hrvatskom saboru, obnaša vlast i čiji je predsjednik stranke ujedno i hrvatski predsjednik Vlade (2016.)), „Crkva je bogata“, „Svećenici su pedofili“ i sličnih konstrukcija.

U minuloj godini intenzivirali su se javni napadi na nauk Katoličke Crkve. Kolumnisti i političari specijalizirani za napade na Katoličku Crkvu poput Željka Porobije, Marka Vučetića i Drage Pilsela u pojedinim su medijima na tjednoj  bazi objavljivali kolumne koje vrijeđaju i paušalno ocjenjuju katolički nauk miješajući pseudoargumente s iskazima mržnje, netrpeljivosti i namjerno podmetnute blasfemije. Nažalost, nastavljeni su i napadi na bl. Alojzija kardinala Stepinca koji su se nadasve očitovali uplitanjem u isključivo pitanje Katoličke Crkve o njegovoj svetosti o kojoj bi, sudeći prema iznesenim mišljenjima, svi trebali imati pravo glasa, bili oni pripadnici Katoličke Crkve ili ne.

Promotrimo li dosad izneseni sukus tema u 2022. godini, uvidjet ćemo da je riječ o javnim istupima i medijskim napisima koji štete ugledu Katoličke Crkve, njezinoj pastoralnoj aktivnosti i društvenoj atmosferi jednakosti, tolerancije i uvažavanja. Takvo djelovanje u konačnici rezultira sve prisutnijim govorom mržnje, snižavanjem razine kulture javnog diskursa i posljedično dovodi do najtežih oblika diskriminacije – nasilja i sukoba.

U Gradu Zagrebu u 2022. godini katolici i Katolička Crkva bili su izloženi  sustavnom, sveobuhvatnom i konstantnom institucionalnom nasilju koje nad građanima i ustanovama glavnog hrvatskog grada Zagreba provodi platforma Možemo! na čelu s gradonačelnikom Tomislavom Tomaševićem. U 2021. godini analizirali smo slučajeve iznuđenih ostavki prof. dr. sc. Gordane Buljan Flander i prim. dr. Darka Richtera s čelnih pozicija zagrebačkih zdravstvenih institucija koje su, između ostalog,  bile motivirane ili čak opravdavane javno deklariranom vjerskom pripadnošću dvoje ravnatelja. U 2022. pravo na slobodu vjeroispovijedi predstavnici gradske vlasti su djelatno, aktivno i zauzeto kršili na svakom koraku počevši od ideološkog prevrednovanja Kliničke bolnice Sveti Duh o čemu smo razgovarali s prof. dr. sc. Dubravkom Habekom, ginekologom koji je nakon dugogodišnje karijere dao otkaz u navedenoj bolnici, preko javnog opravdavanja ubijanja svećenika i pozivanja na nova ubojstva od strane glavnog PR savjetnika platforme Možemo! Josipa Jagića, zabrane blagoslova Dječjeg vrtića Sesvete u Kašini na koji je župnog upravitelja pozvao Mjesni odbor „Kašina“ do organizacije festivala Queer Momenti u crkvenim prostorijama unatoč ugovoru Župe svetog Blaža i Grada Zagreba koji je takvo što zabranjivao. Institucionalno nasilje uz dužnosnike Grada Zagreba provodili su i dužnosnici Grada Siska predvođeni gradonačelnicom, SDP-ovom Kristinom Ikić Baniček koja je, na primjer, zabranila djelovanje crkvene udruge Caritas u sisačkim školama, diskriminirajući korizmenu akciju prikupljanja hrane za pučku kuhinju, humanitarnu aktivnost profesora, roditelja i djece – isključivo zbog njihove pripadnosti Katoličkoj Crkvi.  Institucionalno nasilje očitovalo se i u napadu pravobraniteljice za osobe s invaliditetom Anke Slonjšak na benkovačkog svećenika don Anđelka Buljata na temelju netočnih medijskih napisa koji su netočno tvrdili da je svećenik uskratio primanje sakramenta Euharistije dječaku u spektru autizma. Anku Slonjšak pravobraniteljicom za osobe s invaliditetom 2008. godine imenovala je parlamentarna većine predvođena HDZ-om.

Osim zabrinjavajućeg trenda institucionalnog nasilja 2022. godinu obilježio je i trend znatnog porasta antikatoličke propagande. Propaganda se definira kao sustavno nastojanje da se, najčešće posredstvom masovnih medija, manipulira tuđim stavovima, uvjerenjima i postupcima.[9] U hrvatskom javnom prostoru desetljećima je aktualna propagandna diskreditacija zagrebačkog nadbiskupa blaženog Alojzija kardinala Stepinca koja je nastavak totalitarne propagande komunističkog režima i velikosrpskih ideologa, a osim Stepinca u 2022. godini obilježja antikatoličke totalitarne propagande moglo se uočiti u napadima na vjernike koji su pod vodstvom  udruge Muževni budite svake prve subote u mjesecu molili krunicu na glavnom zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića i trgovima drugih hrvatskih gradova. Vjernici te molitvene inicijative bili su od  dijela političara i medija izloženi difamaciji, dehumanizaciji i demonizaciji. Vjernici i Crkva u cjelini bili su žrtve propagande i tijekom medijske i aktivističke kampanje za financiranje feticida javnim novcem.

 

 

Napadi na vjernike katolike

 a) Napadi na vjernike laike

Dana 9. veljače 2022. na portalu Index.hr Željko Porobija objašnjava da je održavanje svetih misa jedan od razloga zašto Hrvatska ima 2,5 puta veću smrtnost od COVID-a od Njemačke. Porobija vrijeđa vjernike ističući da mnogi smatraju da poznavanje vjerskih dogmi nekoga kvalificira na području medicine. Piše: „I svi oni iz Stožera koji su nas uvjeravali da se virus ne širi po crkvama niti za vrijeme obljetnice Oluje i Vukovara.“[10]

Dana 22. veljače 2022. novinarka tjednika Novosti Ivana Perić u članku „Poziv savjesti“, u kojem je sažela telefonske razgovore sa zaposlenicima bolnica za koje se vjerovalo da prije pobačaja savjetuju trudnice o alternativnim rješenjima i mogućim posljedicama, ismijava medicinsku sestru kninskog Doma zdravlja koja se u neformalnom telefonskom razgovoru pozvala na vjeru pa tako piše:  „U kontekstu u kojem je u Hrvatskoj pravo na pobačaj u praksi već ozbiljno ugroženo, propovijed iz Knina kojoj smo bili izloženi…“.[11] Novinarka je u članku opisala niz poziva koje je uputila zdravstvenim ustanovama i medicinskom osoblju ne bi li telefonskim razgovorima dokazala svoju tezu o nedostupnosti pobačaja zbog medicinskog osoblja koje se poziva na priziv savjesti zbog svojih vjerskih osjećaja te je prikazala da je isto i dokazala na temelju jednog neformalnog razgovora. Temeljeći članak na transkriptu razgovora s medicinskom sestrom, nastojala ju je prikazati u što gorem svjetlu namjerno ističući i njezine vjerničke katoličke stavove, koje je iznijela u neformalnom razgovoru,   i njezino korištenje žargonizama, kolokvijalizama i dijalektalizama. Novinarka manipulativno i uvredljivo diskreditira medicinsku sestru ismijavajući je zato što se deklarira vjernicom.

Dana 26. travnja 2022. zagrebačka Kinoteka bila je jedno od mjesta na kojem su se krajem travnja i početkom svibnja održavale projekcije filmova u sklopu festivala Queer Momenti koji organizator – Udruga Domino – opisuje: „Svojim cjelogodišnjim programom filmskih projekcija visoke umjetničke kvalitete nastoji promovirati drugačije vrste seksualnih identiteta i njihovih dijaloga.“[12] Kinoteka se nalazi preko puta zagrebačke Crkve svetoga Blaža, neposredno pored župne kuće i župnog pastoralnog centra te je u vlasništvu Župe svetog Blaža. Prije 17 godina denacionalizirana je i vraćena u crkveno vlasništvo. Odmah po povratku Kinoteke u vlasništvo Župe, potpisan je ugovor kojim je dana na upravljanje gradskom Centru za kulturu i film Augusta Cesarca. U ugovoru između Župe i Grada Zagreba, između ostalog se navodi: „Centar za kulturu i film Augusta Cesarca se nadalje obvezuje da dvoranu neće koristiti za aktivnosti i sadržaje koji su protivni učiteljstvu Katoličke Crkve i kršćanskomu moralu. Ako bi došlo do povrede morala i nauka Katoličke Crkve, Centar je suglasan da se iseli iz poslovnoga prostora i preda ga u posjed i na korištenje Župi sv. Blaža.“ Unatoč prosvjedima i upozorenjima koje je župnik, vlč. Borna Puškarić, uputio Centru zbog održavanja spomenutog festivala, nije bilo reakcija, pa je Župa bila primorana podnijeti tužbu Trgovačkom sudu kojom traži zabranu održavanja festivala u župnim prostorijama. Trgovački sud je, 25. travnja 2022., dan prije nego što je festival trebao započeti, unatoč tome što je priznao da održavanje festivala može izazvati vrijeđanje vjerskih osjećaja i sablazan vjernika Župe, odbio izdati privremenu mjeru zabrane održavanja festivala u župnim prostorijama. Vlč. Puškarić najavio je pokretanje postupka raskida ugovora s Gradom Zagrebom za što je dobio potporu župnog pastoralnog i ekonomskog vijeća te je zaključio: „Mislim da ovaj slučaj otvara neka nova pitanja te jasno upućuje na izazove koji se nalaze pred nama.“[13] Uzurpacija imovine Crkve i nesmotreno gaženje pravno valjanih ugovora svakako su novi izazovi te je upravo simptomatično što se Crkvi, koju dio medija, političara i udruga gotovo svakodnevno u hrvatskoj javnosti proziva zbog nametanja morala, sada brani prakticiranje morala unutar vlastitih prostora.

Dana 14. rujna 2022. društvena mreža Facebook izbrisala je fotografiju koju su na službenoj Facebook stranici Tomislav Ivančić objavili članovi zajednice Molitva i Riječ, koju je i osnovao pokojni prof. dr. sc. Tomislav Ivančić, poznati teolog i propovjednik, začetnik nove evangelizacije i hagioterapije u Hrvatskoj. Na fotografiji se nalazio tekst „Moralna trulež društva“ iz Ivančićeve knjige Vapaj duše. Tekst je progovarao o izazovima koji su se našli pred suvremenim čovjekom, a koji vrijeđaju dostojanstvo ljudske osobe. Facebook, odnosno tzv. vršitelj provjere istinitosti podataka u Hrvatskoj – Faktograf, izbrisao je fotografiju i objavu uz poruku: „Vaša objava krši standarde zajednice u vezi s govorom mržnje i inferiornošću.“[14]

Dana 12. rujna 2022. portal Novosti, kojima je izdavač Srpsko narodno vijeće, a odgovorna osoba „za izdavača“ je saborski zastupnik i predsjednik Samostalne srpske demokratske stranke Milorad Pupovac, proziva župana šibensko-kninskog Marka Jelića zbog činjenice da je, na zahtjev Katehetskog ureda Šibensko-kninske županije, izdao preporuku o skraćivanju sati u pet šibenskih srednjih škola kako bi učenici koji pohađaju vjeronauk mogli pohoditi molitvu na početku školske godine u šibenskoj katedrali svetoga Jakova. U tekstu se navodi: „A što s onima koji u Boga  ne vjeruju? Hoće li jesti čips u školskom hodniku, kako je nekad glasila preporuka za djecu koja ne pohađaju vjeronauk.“[15]  Autor teksta iznio je na temelju ovoga slučaja potpuno neutemeljenu optužbu o nepostojanju sekularne države u Hrvatskoj.

U listopadu 2022. godine na glavnom trgu glavnog hrvatskog grada Zagreba, Trgu bana Josipa Jelačića, započela je molitvena inicijativa pod vodstvom katoličkih  udruga Muževni budite i udruge Vitezovi Bezgrješnog Srca Marijina. Katolički vjernici od listopada se  okupljaju na glavnom zagrebačkom trgu svake prve subote u mjesecu te javno mole krunicu. Ovoj su se molitvenoj inicijativi pridružili brojni laici i svećenici, a  molitvena se inicijativa proširila na velik broj hrvatskih gradova. Muškarci okupljeni u molitvi krunice svake se subote okupljaju ističući sljedeće nakane:

„1. za domovinu, mir i obraćenje hrvatskog naroda,

2. za muškarce – da postanu duhovni autoriteti u obitelji koji će hrabro svjedočiti i prenositi katoličku vjeru,
3. za život u predbračnoj čistoći, za čednost u odijevanju i ponašanju te za obnovu katoličkih brakova,
4. za prestanak pobačaja i otvorenost bračnih parova životu,
5. za svete, autentične i beskompromisne crkvene pastire i nova duhovna zvanja,
6. za duše u čistilištu,
7. za osobne nakane.“[16]

Dana 10. listopada 2022. Marko Vučetić, teolog i filozof, bivši saborski zastupnik s liste Mosta i aktualni predsjednik Gradskog vijeća grada Zadra izabran iz redova Socijaldemokratske partije, na portalu Autograf objavljuje članak: „Pa tko je uopće i pomislio da Ivu Sanadera treba osuditi?“ U članku je doveo u vezu molitvu krunice na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu koju je organizirala udruga Muževni budite s oslobađajućom sudskom presudom bivšem hrvatskom premijeru u slučaju Hypo banka. Vučetić tako navodi: „Pa tko je uopće i pomislio da Ivu Sanadera treba osuditi? Kako osuditi obitelji vjernog muškarca koji obitelji ne čini nikakvu štetu? Vjerujem da su sve ovo znali muškarci koji su na Trgu bana Jelačića molili za vjernost, duhovnost, čednost i zabranu propitivanja autoriteta muškaraca.“[17] Vučetić namjerno manipulira podacima jer okupljeni vjernici u nakanama nisu isticali zabranu protivljenja autoritetu, već povratak „duhovnog autoriteta u obitelji“. Dodajmo i činjenicu da  je usporedba zlonamjerna te joj je očito cilj ocrniti molitelje krunice povezujući ih s procesom za kazneno djelo s kojim nemaju nikakve veze.

Dana 13. listopada 2022. Hrvoje Šimičević u Novostima koje izdaje Srpsko narodno vijeće, a za izdavanje je („za izdavača“) odgovoran saborski zastupnik Samostalne srpske demokratske stranke Milorad Pupovac, objavljuje članak „ S koljena na koljeno“. Molitvu krunice na  Trgu bana Jelačića autor stavlja u politički i financijski kontekst. Premda ukazuje  na transparentne načine financiranja i povezanost organizatora molitve krunice sa sličnim organizacijama iz Europe, što organizatori i ne skrivaju, Šimičević donosi svoje zaključke neutemeljene u činjenicama: „Pozadina njihovog djelovanja pokazuje da imaju puno ambicioznije naume i ideje od pukog bogobojaznog trošenja koljena po trgovima. Radi se o pokušaju privlačenja istomišljenika koje u Hrvatskoj na drugi način nisu uspjeli vrbovati u svoje zaklade, udruge, inicijative i kružoke.“[18]

Dana 15. listopada 2022. novinar Boris Dežulović u članku „Molitva djevice Marije“, objavljenom na portalu Novosti,  grubo vrijeđa i omalovažava katolike okupljene u miroljubivoj molitvi krunice na glavnom zagrebačkom trgu i u nekolicini drugih hrvatskih gradova. Dežulović se ismijava s molitvenim nakanama vjernika okupljenih na poziv udruge Muževni budite, naziva okupljene „debelim katoličkim mužjacima“ te gnjusno i potpuno nepovezano proziva okupljene vjernike „što se ne mole za žrtve pedofilije koje su počinili svećenici“. Dežulović tako povezuje ljude koji mole krunicu na manipulativan i vulgaran način s  izmišljenim dijalogom djevojčice i svećenika Ivana Čučeka koji je prije 20 godina bio osuđen za pedofiliju. Pri čemu udruga Muževni budite i okupljeni vjernici ni na koji način nisu povezani s pedofilijom. Tako između ostalog piše: „katolički muževi i očevi očito smatraju kako je pedofilija u Crkvi dječja igra prema sekularnim užasima poput, sakloni Bože, usvajanja djece u istospolnim zajednicama.“[19]

Dana 15. studenoga 2022. u hajku na  vjernike koji svaku prvu subotu na Trgu bana Jelačića mole krunicu uključio se i portal Tris koji donosi članak pod naslovom: „Muško molitveno sjelo na Trgu bana Jelačića: kleči, moli, soli…“. U članku se ismijava i izruguje vjernike. Tako se navodi: „Muškarci koji mrze žene”, koji kleče na Trgu bana Jelačića i mole krunicu. Navodno za mir i domovinu, za obraćenje hrvatskog naroda. A zapravo, za povratak u Srednji vijek…“^[20]

S obzirom na to da se molitva krunice u organizaciji  katoličkih muškaraca  održava na glavnom zagrebačkom trgu, ali i na glavnim trgovima brojnih drugih hrvatskih gradova, svake prve subote u mjesecu, početak svakog od posljednja tri mjeseca u 2022. godini bio je obilježen medijskim hajkama na okupljene vjernike u kojima su sustavno ponavljane iste mrziteljske fraze i konstrukcije. Stari su se tekstovi i već iznesen popis objeda perpetuirali u nadolazećim mjesecima, a svakog mjeseca u kampanju se uključivao sve veći broj novinara i kolumnista u sve većem broju medija. Za to vrijeme nije zabilježeno da je ijedan medij u Hrvatskoj pisao napadačke tekstove koje bi karakterizirao govor mržnje prema Međunarodnom društvu za svjesnost Krišne čiji se pripadnici gotovo svakodnevno, a osobito u danima vikenda okupljaju u javnom zazivanju Krišne na glavnom zagrebačkom trgu. Štoviše, na stranicama zagrebačke podružnice društva ističe se kako se jedan od najvažnijih festivala ovoga pokreta Ratha yata svake godine tradicionalno obilježava ritualnom procesijom kočije u samom središtu Zagreba, od Europskog trga preko Trga bana Jelačića sve do Trga kralja Tomislava.[21] I premda pravo na prakticiranje vlastitih duhovnih praksi pripadnicima jednog duhovnog pokreta s malim udjelom sljedbenika u hrvatskom društvu ni jedan javni akter, ni medij ne dovodi u pitanje, indikativno je da istovjetno javno prakticiranje duhovnih praksi katoličkih muškaraca, odnosno molitva krunice na trgu, uzrokuje nesmiljenu kampanju medijskoga blaćenja, unatoč tomu što su tamo okupljeni vjernici pripadnici Katoličke Crkve čiji vjernici čine golemu većinu u hrvatskom društvu.

U prosincu je mrziteljsku i difamacijsku kampanju pokrenuo Dragan Markovina na portalu Telegram 4. prosinca 2022. Aktualni kolumnist Telegrama Markovina povjesničar je i publicist, aktivist te osnivač i prvi predsjednik političke stranke Nova ljevica, koja danas čini sastavni dio političke platforme Možemo! Markovina je člankom „Klečanje na trgovima dio je šireg plana katoličkih fanatika. Ako se liberalni dio društva ne trgne, mogli bi ga ostvariti“ nastojao dokazati da je u Hrvatskoj na snazi puzajuća klerikalizacija. Etiketirajući okupljene vjernike kao vjerske fanatike i zagovornike autokracije, Markovina ideje koje im implicira uspoređuje s totalitarnim ideologijama utemeljivši svoje krajnje uvredljivo i opasno zaključivanje isključivo na vlastitom dojmu i stavu. [22] Istog dana, 4. prosinca 2022. Željko Porobija na portalu Index.hr objavljuje članak „Pitajte tipove s trga na temelju kojih tekstova misle da su muški duhovni autoriteti“. Porobija u tekstu nastoji diskreditirati neke poslanice svetih Petra i Pavla zaključivši da su vjernici okupljeni na Trgu bana Jelačića svoje molitvene nakane oblikovali na temelju tih biblijskih tekstova. Premda u dijelovima hermeneutičke analize tekstova Porobija činjenično utemeljeno iznosi teološka istraživanja, ne propušta priliku vrijeđati vjernike na trgu i krajnje se neprimjerno rugati: „Je li baš Batarelo simbol te muževnosti, ostavljam vama na analizu. I što bi rekao Pavao da vidi ove naše molitelje? Mislim da bi mu dosta toga bilo nejasno, posebno činjenica da je već prosinac 2022. godine, a Isus još nije došao.“^[23]

Dana 5. prosinca 2022. nakon što je miroljubiva molitva krunice na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu održana  treći put, u hajku protiv okupljenih vjernika uključio se i novinar te LGBT aktivist Gordan Duhaček na portalu Index.hr u članku „Tko stoji iza klečavaca na Trgu bana Jelačića?“ Duhaček u članku događaje prikazuje tendenciozno, o organizatorima podatke dostupne na internetu izvlači iz konteksta i namjerno njima manipulira te nacionalistička obilježja vidljiva na Facebook profilu udruge jednoga od sudionika čija udruga ni on osobno nije organizator skupa koristi kao dokaz „klerofašističkog karaktera“ molitvenog skupa: „Sve zajedno upućuje na to da su klečavci na Trgu bana Jelačića još jedna manifestacija hrvatskog klerofašizma.“[24] Nepovezane činjenice Duhaček pokušava sklopiti u koherentan slijed argumenata koji bi dokazivali pogubnost subotnjih molitava na glavnom zagrebačkom trgu, no uspijeva samo izraziti svoje nezadovoljstvo prema rečenom okupljanju stereotipno etiketirajući okupljene kao klerofašiste, ekstremiste, ultrakatolike i zagovornike teokracije. Istim argumentima u prosinačku hajku protiv katolika okupljenih u molitvi na hrvatskim trgovima uključio se   17. prosinca i Hrvoje Šimičević na Portalu Novosti u članku pod naslovom „Ekstremisti na koljenima“. Šimičević se također koristio metodom detaljnog proučavanja Facebook profila jednog od okupljenih vjernika proširivši analizu i na profile bliskih mu osoba koje su članovi udruge koja molitvu na trgu nije organizirala. Šimičević u članku namjerno poopćeno etiketira okupljene vjernike, bez argumenata ih, kao i Duhaček, naziva različitim pogrdnim imenima, pridjeva im, istovjetno svom članku na istu temu iz studenoga, karakteristike sličnih pokreta iz Poljske koje prikazuje pristrano, tendenciozno i uvredljivo. Autor teksta osim što primjerice Međugorje naziva središtem europskog klerofašizma navodi: „Testosteronsko klečanje u Hrvatskoj ima, dakako, i domaćih ekstremističkih začina, u vidu autohtonog fašizma.“[25] Uzevši u obzir činjenicu da je na temelju rezultata Međunarodne komisije za Međugorje papa Franjo tom marijanskom svetištu u Bosni i Hercegovini od 2018. godine imenuje apostolske vizitatore i u kojem se svake godine okupljaju hodočasnici iz cijeloga svijeta,[26] potpuno je neosnovano Međugorje definirati sjedištem klerofašizma. Taj primjer dodatno ukazuje na činjenicu da se svaki oblik katoličke javne pobožnosti i djelatnosti u pristranim kolumnama koje karakterizira govor mržnje često svodi pod isti diskreditirajući pojam klerofašizma. Podsjećamo da je jedna od glavnih optužbi na račun katolika s ciljem ograničavanja vjerskih sloboda i širenja mržnje prema Katoličkoj Crkvi tijekom 45 godina jugoslavenskog komunističkog režima – bila upravo optužba za klerofašizam.

Dana 27. prosinca 2022. Gordan Duhaček na portalu Index.hr prenosi i komentira dijelove teksta koje je prof. dr. sc. Josip Mužić, profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu objavio na temu održavanja subotnjih molitava na glavnim trgovima hrvatskih gradova. Duhaček Mužića vrijeđa i  etiketira nazivajući ga teoretičarem zavjere poznatom po fundamentalističkim stavovima, a s vjerskim stavovima vjernika okupljenih u molitvi izruguje se nazivajući ih, između ostalog, „klečavcima.“^[27]

Političkim etiketiranjem molitelja krunice te njihovim potpuno neutemeljenim povezivanjem sa zagovaranjem teokracije i „klerofašizma“ novinari i urednici  na čitatelje su nastojali prenijeti emocije straha, nesigurnosti, odbojnosti i srdžbe. Kreiranjem narativa o opasnosti, ekstremizmu, radikalnosti i skrivenim namjerama okupljenih vjernika, stvara se toksična i mrziteljska društvena atmosfera u kojoj su dio medija, političara i aktivista proglasili dozvoljenim  vrijeđati jednu društvenu skupinu, vjernike katoličke vjeroispovijedi, do razine dehumanizacije čime se kod čitatelja, primatelja navedenih poruka  medija koji su napadali molitelje  krunice  postiže emocionalno rasterećenje. Socijalni psiholozi opisali su mehanizam „emocionalnog rasterećenja“ konzumenta propagande kao jedan  od krajnjih ciljeva propagande totalitarizma. Naime, ovaj mehanizam na društvenoj razini osigurava lažno konstruiranu psihološku racionalizaciju vlastitih pogrešaka društva te omogućava povratak vjere u vlastite snage.[28] Okrivljavanjem osobe ili skupine ljudi za sve individualne i kolektivne probleme uz pomoć mehanizama totalitarne propagande nastoji se postići svojevrsna društvena katarza kako bi se društvo uz pomoć dehumanizacije te posljedičnim isključivanjem i istrjebljenjem jedne društvene skupine, ponovno osnažilo, homogeniziralo i okupilo oko zajedničkog cilja. Identično kao i kod totalitarne tehnike Scapegoatinga, pronalaženja krivca za neki društveni problem, ima za cilj pogrešno racionalizirati problem u konkretnoj osobi ili društvenoj skupini bilo zato da se određena društvena situacija iskoristi za uništavanje ugleda i smanjenja utjecaja sve do fizičkog uništavanja određene osobe ili skupine, bilo da se očekivanja javnosti da odgovorni riješe postojeće probleme – preusmjere na žrtvenog jarca, ili oboje. U slučaju totalitarne propagande pokreću se najprije propagandne akcije protiv onoga kojeg mediji ili politika predstavlja kao  neprijatelja. Na taj se način široj populaciji pokazuje „odlučnost u razrješavanju problema“ te ih se mobilizira na ujedinjavanje protiv „zajedničkog neprijatelja“.

Da medijska propagandna kampanja protiv muškaraca okupljenih u javnoj molitvi krunice nije tek slučajno rezultirala učincima totalitarne propagande dokazuje i činjenica što se u medijskim napisima može uočiti cijeli niz sredstava kojima se totalitarne kampanje služe poput sredstva manipulacije istinom i uporabe laži, zatim sredstva upornog ponavljanja propagandnih poruka te sredstava specijalnog psihološkog rata.[29] Manipulaciju  istinom najočitije  oslikava  lažno prikazivanje istaknute molitvene nakane za povratkom duhovnog autoriteta u obitelji  i objava jednog od stotina molitelja na društvenim mrežama – kao stava svih okupljenih. Uporno ponavljanje optužbi poput one o puzajućoj klerikalizaciji te pogrdnih nadimaka, imena i dosjetki kreira se atmosfera psihološkoga rata koji ima više ciljeva. Jedan od ciljeva je diskreditacijom jedne društvene skupine izmijeniti njihove stavove, vrijednosti i mišljenja te ih prisiliti na pokornost. Odnosno, u ovom ih slučaju odvratiti od molitve krunice na javnom mjestu iako je to u skladu sa zakonom i Ustavom RH te isto čine druge vjerske skupine. Isto tako, cilj je propagandne kampanje protiv molitelja u maniri pamfletističkog obračuna  stvoriti unutarnji razdor između katoličkih vjernika u Hrvatskoj – muškaraca koji mole krunicu s jedne strane i ostalih vjernika s druge strane s konačnim ciljem  slabljenja ne samo javnog prakticiranja katoličke religioznosti i vjere, već i pogoršavanja položaja katolika i Katoličke Crkve u Hrvatskoj. Predvodnici javne kampanje protiv molitelja krunice pritom se prema svim teorijskim značajkama služe sredstvima totalitarne propagande što smatramo krajnje zabrinjavajućim fenomenom nespojivim s idealima liberalne demokracije.

Istraživanje koje su proveli američki znanstvenici Alexander P. Landry i Kayla Mere  te izraelski znanstvenik Ram I. Orrom, a koje proučava karakteristike njemačke antisemitske propagande od 1927. do 1944. empirijski je dokazalo da se agresivna dehumanizacijska kampanja u njemačkoj javnosti najprije očitovala u krajnjem poricanju mentalnih sposobnosti Židovima, a po početku rata i zbog sve većih njemačkih vojnih gubitaka prerasla je u demonizaciju, odnosno Židovi su promatrani kao lukavi zavjerenici i krivci za njemačke poraze; kao demonska bića kod kojih „sposobnost racionalnog zaključivanja koegzistira s podljudskom moralnom izopačenošću“.[30] Jer su u analiziranim člancima muškarci okupljeni u molitvi krunice najprije dehumanizirani i potpuno neutemeljeno prikazivani kao podržavatelji korupcije, kriminala i pedofila te prozvani različitim pogrdnim imenima koja su im odbijala pridati ljudske karakteristike te su ih svodili na razinu životinja poput izraza „debeli katolički mužjaci“, nastupila je i njihova demonizacija koja je nastojala prikazati podmuklost i lukavost tajnog plana „puzajuće klerikalizacije“. Sijući strah i moralnu paniku kolumnisti su javnost pozivali na djelovanje protiv zajedničkog neprijatelja riječima poput: „ako liberalniji dio društva ne reagira…“. Medijski napisi čak su na mobilizaciju društvenih snaga protiv muškaraca okupljenih u miroljubivoj molitvi krunice nastojali  potaknuti pozivanjem na činjenicu da društva u prošlosti nisu pravovremeno reagirala na nedemokratske i totalitarne, rasističke i genocidne tendencije paradoksalno se pritom služeći upravo totalitarnom propagandom po svim osnovama. Sličan oblik propagandnog djelovanja  zabilježen je i u vrijeme održavanja referenduma o braku,  jedinog referendum koji je u slobodnoj Hrvatskoj održan na zahtjev građana i kojim su hrvatski građani 2013. osigurali zaštitu braka kao zajednice žene i muškaraca u hrvatskom Ustavu.

Do sličnih zaključaka o zakonitosti totalitarne propagande na hrvatskom je primjeru došao i Boško Zuckerman Itković koji je pokazao da je u prvim trima mjesecima ustaške vlasti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj  proces protužidovske propagande bio proveden u tri faze. Prvu fazu odlikovalo je iznošenje optužbi protiv Židova u cilju njihove difamacije. Druga faza sastojala se od sustavne dehumanizacije i anatemizacije koja je utrla put demonizaciji. Treća faza neskriveno je zagovarala progon i genocid nad Židovima u NDH. Ove tri faze u praksi je oslikavala sinkronizacija kako bi se postigao sinergijski učinak propagandnog djelovanja i kako bi se javni prostor onesposobio za otpor početku sustavnijim masovnim deportacijama i istrjebljenju Židova. [31] Identičan slijed progona koji započinje difamacijom, prerasta u dehumanizaciju i završava demonizacijom vidljiv je u prikazanom slijedu članaka, a također je vidljivo da su se navedeni procesi ispreplitali očigledno radi postizanja sinergijskog učinka.

b) Napadi na svećenike

Dana 1. ožujka 2022. tjednik Nacional donosi naslov: „Crkva se upliće u izbor dekana na    Ekonomskom fakultetu u Zagrebu“. U članku se citira otvoreno, anonimno pismo zadarskom nadbiskupu Želimiru Puljiću grupacije potpisane kao studenti vjernici o, kako tvrde, protupravnom imenovanju svećenika njegove nadbiskupije i studenta poslijediplomskog studija na tom fakultetu don Šimuna Šindije u Studentski zbor EFZG-a.  Premda anonimni „studenti vjernici“ u svom pismu  ne optužuju ni nadbiskupa ni Crkvu za uplitanje u rad Ekonomskog fakulteta, uredništvo Nacionala, tendenciozno i potpuno neargumentirano zaključuje da se radi o tobožnjem uplitanju Crkve u funkcioniranje Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. ^[32] Nacional u članku nije objasnio situaciju na Ekonomskom fakultetu u čijem je Studentskom zboru došlo do sukoba povezanih s imenovanjem predstavnika u Fakultetskom vijeće zbog čega je dekan prof. dr. sc. Jurica Pavičić 10. veljače raspustio Studentski zbor. Navedeni događaji zbivali su se u kontekstu izbora dekana Ekonomskog fakulteta koji su bili zakazani za 2. ožujka.[33] Nacional je u navedenom članku očigledno propagandno objavio vijest koja je išla u korist neke od sukobljenih strana te je u sve manipulativno i zlonamjerno upleo Crkvu.

U ožujku 2022. objavljen je Bulletin Srpskog narodnog vijeća pod naslovom „Historijski revizionizam, govor mržnje i nasilje prema Srbima u 2021.“ u kojem je napadnut mons. dr. sc. Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački. Srpsko narodno vijeće nacionalno je udruženje srpske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj kojemu je na čelu zastupnik srpske nacionalne manjine u Hrvatskom saboru, predsjednik Samostalne srpske demokratske stranke i član vladajuće većine u Hrvatskom saboru prof. dr. sc. Milorad Pupovac. Mons. Šaško napadnut je, kako netočno navode autori, jer je Srbe nazvao neprijateljima.^[34] Podsjećamo, mons. Šaško održao je homiliju na svetoj misi na Memorijalnom groblju žrtava  Domovinskog rata u Vukovaru na nacionalni praznik Dan sjećanja na žrtve Domovinskoga rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje 18. studenoga 2021. godine. Vukovar je najveći hrvatski grad zauzet tijekom velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku tijekom 1991. godine, simbol hrvatskog stradanja, otpora i težnje za slobodom i nacionalnom emancipacijom.  Grad su srpske paravojne postrojbe i snage Jugoslavenske narodne armije držale u okruženju tijekom tri mjeseca unatoč potpunom nesrazmjeru u ljudstvu i naoružanju u korist agresora i neselektivnom granatiranju grada nad kojim je izvršen urbicid hirošimskih razmjera. Po osvajanju grada počinjeni su i drugi ratni zločini – masovna ubojstva i zločini protivni svim odredbama međunarodnog humanitarnog prava.[35]

Vratimo li se doista na propovijed biskupa Šaška od 18. studenoga 2021., zbog koje je biskup već bio žrtva neutemeljenih napada i neposredno nakon što je sveta misa za vukovarske žrtve održana, uvidjet ćemo da on u većem dijelu propovijedi spominje tek neodređenog i nedefiniranog neprijatelja kao onoga koji je razorio grad. Između ostalog rekao je: „Neprijatelj je izabrao da nam bude neprijatelj. On je ovdje poražen. Može i dalje birati da ostane neprijatelj, a na nama je moliti da više ne ide tim putem, osobito jer zna da je uz nanesene boli hrvatskomu narodu i svim Vukovarcima ponizio i svoj srpski narod; osobito jer zna što treba činiti u odnosu prema nanesenomu zlu.“^[36] Samo zlonamjernim, pristranim i tendencioznim tumačenjem lišenim razumijevanja osnovnih pravila sintakse moglo bi se zaključiti da je biskup Šaško izjednačio cijeli srpski narod s pojmom neprijatelj. Naprotiv, iz ovoga se citata jasno razumije da  je neprijatelj bio pripadnik srpskog naroda kojega je počinjenjem zločina u Vukovaru ponizio. Ako naprotiv Srpsko narodno vijeće smatra da je posljednje rečeno netočno, tek se tada radi o historijskom revizionizmu, inače eufemističkoj krilatici smišljenoj za sustavnu pseudoznanstvenu diskreditaciju političkih neistomišljenika.

Homiliju koju je Srpsko narodno vijeće označilo revizionističkom, u cijelosti su prenijeli Hrvatska katolička mreža[37] i portal Narod.hr.[38] U prilog objektivnosti ovoga Izvješća, homiliju prenosimo u cijelosti.

Homilija zagrebačkoga pomoćnog biskupa Ivana Šaška na Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, u četvrtak 18. studenoga 2021., na euharistiji koju je predslavio na vukovarskom Memorijalnom groblju.

Liturgijska čitanja:
Ef 2, 13 – 18; Ps 23, 1 – 4; Iv 12, 31 – 36a

1. U Vukovar dolazim s puno poniznosti. I sada sam s vama s tim osjećajem, nakon što nam je svojom živom riječju govorio Gospodin, svojim Duhom prisutan među nama, prisutan u nama.

Štoviše, osjećam se jako malenim i neznatnim pred veličinom onoga što je prikupio spomen u Vukovaru i izvan njega tijekom trideset godina. Nedostojan sam i nevažan pred vama, braćo i sestre, među kojima ima toliko izravnih svjedoka i čudesnih primjera, vrijednih da budu istaknuti ili da sami progovore o svome životnom putu, odnosno o životima onih koji su prešli u vječnost ostavljajući nam dragocjenosti svoje žrtve.

Pritom treba reći da svatko tko istinski osluškuje i razmišlja o događajima u Vukovaru prije trideset godina pa sve do danas ne može izbjeći izazov da pokuša govoriti o neizrecivome; da nastoji opisati neopisivo. Zbog toga nije čudno da se ponekad rađa krik pun boli, ponekad šutnja, ponekad zahvala, pri čemu uvijek ima mjesta za – molitvu.

2. Sva ta četiri izražaja plod su iskrenosti srca i susreta s Otajstvom. U njemu smo i sada puninom osjećaja, u dodiru sa smrću i s pitanjima koja nameće zlo, ali prožeti vjerom u uskrsnuće.

Jer: može li se – gledajući ove grobove, njihov broj, ali još više imena i godišta – može li se biti hladan, ohol i bezosjećajan? Može li se biti gluh za pitanja koja nam postavlja ovo mjesto, nakon svečanoga hoda Vukovarom? U Vukovaru je bešćutno nasilje željelo ostaviti ruševine i zgrada i ljudi; umornu zemlju i razderana srca; pogažene savjesti i prognanu ljepotu; blatom i mržnjom okaljanu ljudskost; razbijene snove okovane jezom; prazne domove i još praznije duše; grobišta iskopana zločinom i prekrivena ravnodušjem.

Tragovi svega toga i danas su vidljivi, ali nas nisu privukli poglavito oni. Što je stvarni razlog našega dolaska odjekuje u Isusovoj riječi: „Kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.“ Znakovito je da su posebno snažni napadi i razaranje Vukovara, kako svjedoče branitelji, započeli upravo 14. rujna 1991., na blagdan Uzvišenja Svetoga Križa. Bila je subota. I kada se činilo da Vukovar sve više biva pritisnut k zemlji, u tim je trenutcima Kristov križ bio uzdizan, da bi bilo jasnije vidljivo izranjeno Kristovo tijelo i Ljubav koja je pobijedila smrt.

Ta nas je istina i danas privukla.

3. U susretu s Vukovarom, nakon pogleda na mjesta obilježena zlom i patnjom, brzo sam shvatio da se zapravo nalazim na otvorenim stranicama evanđelja. Vukovar je to: otvorene stranice evanđelja. Na njima se i danas obnavlja i živi Vukovar; od njih može i treba živjeti Hrvatska.

U susretu i razgovoru s Vukovarcima i Vukovarkama, s hrvatskim dragovoljcima iz raznih krajeva, zadivilo me njihovo iznimno ljudsko i kršćansko svjedočanstvo. Bez obzira na sve Herode i Pilate, na sve nepravde i računice, izdaje i podmetanja, ovdje u svakome kutku nalazimo dragulje svetosti: Marijino osluškivanje Božje volje i radost služenja, Josipovu brižnost, pravednost i zaštitu, tolike Marte i Veronike, tolike Samarijance i Cirence.

Pitao sam se kako je moguće, odakle snaga, i u vrijeme razaranja i nakon rata, odakle snaga tim ljudima koji su gledali mučenja i ubojstva najbližih, gubitak doma; koji su sami trpjeli neizdrživa nasilja, prolazili ponižavanja, nosili traume silovanja i stigmu neprihvaćenosti.

Odakle im snaga da pred vrijeđanjem istine i poštenja, pred nametanjem političkih zamisli koje su produbljivale rane, ne odustanu od dobra?

Odakle im snaga mira da, gotovo svakodnevno susrećući zločince, ne uzvrate mržnjom i da na očito ne-činjenje mjerodavnih institucija u uspostavljanju pravednosti budu beskrajno strpljivi i ne dopuste malodušju da prevlada?

Na takva su pitanja redoviti odgovori bili povezani s nečim što čovjeka nadilazi, s pouzdanjem u Boga i s nadom koja je i u toj tami tražila smisao. Za mene je to utjelovljeno Evanđelje, Križ koji privlači. Odatle snaga koja oprašta, premda nisu čuli ni traženje oproštenja. To utjelovljeno evanđelje porazilo je neprijatelja i omogućilo da se uzdigne križ koji privlači. A taj isti križ, dok privlači, on i razlučuje.

4. Braćo i sestre, Vukovar i spomen na njegovu žrtvu važan je za svako vrijeme u kojemu živimo kao Crkva i kao narod. I danas dobivamo odgovore na goruća pitanja naše sadašnjice, ako ih želimo čuti i ako dublje razmotrimo što se to dogodilo u Vukovaru ujesen prije trideset godina.

Ako se o nečemu pitaš, ako se osjećaš nesigurnim, ako istinski tražiš – Vukovar će ti reći, zapravo Bog u njemu, otvoreno utjelovljeno evanđelje.

Zato osjećam da je vrijedno istaknuti barem četiri naglaska.

Prvo: Vukovarska žrtva poziva nas da u središte ne stavljamo neprijatelja. I u Kristu na križu susrećemo poziv da pogledamo, da razmotrimo što je učinio Božji neprijatelj, što čini čovjek, što činimo mi, kada pristanemo da nam taj neprijatelj bude vođa. No, naš pogled ne ostaje na toj strahoti nego smo vođeni onime što je učinila i što nam je darovala Božja ljubav.

Neprijatelj je izabrao da nam bude neprijatelj. On je ovdje poražen. Može i dalje birati da ostane neprijatelj, a na nama je moliti da više ne ide tim putem, osobito jer zna da je uz nanesene boli hrvatskomu narodu i svim Vukovarcima ponizio i svoj srpski narod; osobito jer zna što treba činiti u odnosu prema nanesenomu zlu.

Iz razmjera uništavanja vidi se da neprijatelju nije stalo ni do obitelji, ni do doma, ni do živih ni do mrtvih; da mu nije stalo ni do ljubavi ni do radosti, da mu nije stalo do vječnosti.

Ovaj grad, i kada je izvana izgledao najprljavijim; kada se mislilo da je ugašen svaki njegov sjaj, ostao je kristalno bistar, nedohvatljiv u svojoj ljepoti. To je ono što neprijateljima smeta, ne želeći prihvatiti da taj sjaj i bistrina, ta svježina i njih poziva na život.

Bilo bi nam drago da se i neprijatelji odlučuju za dobro, ali – bez obzira kako odlučio netko drugi – trideset nas je godina hrvatske slobode, ostvarene na vukovarskim i drugim žrtvama, naučilo da smo mi u Hrvatskoj mnogo veća prijetnja samima sebi, odnosno svojoj sreći.

Vukovar će nam uvijek reći da nije učio mrziti i da mržnja nikada ne može pobijediti. Jednako tako Vukovar će reći da ljubav prema dobru prepoznaje nepoštivanje istine i sebičnost koja je sposobna u blato baciti biserje.

5. Drugo: Vukovar, sa svime što je postao, naš Vukovar nas nadilazi. Postao je simbol. Netko će prigovoriti da se u simbolu i od simbola ne može živjeti. No, upravo vrijedi suprotno: Nigdje nema toliko života koliko ga ima u simbolu. On nam – jer je veći od nas – ne prestaje objavljivati istinu, čak i u sasvim jednostavnim pojavama, događajima i doživljajima. Simbol, dok je simbol, ostaje živim: on okuplja, on povezuje, on komunicira; po njemu se prepoznajemo, u njemu otkrivamo smisao i vrjednote, s pomoću njega izražavamo osjećaje, pripadnost i nade.

Simbol se ne može određivati, stvoriti po nečijoj volji ili biti nametnut. On se rađa, on nastaje, uvijek povlačeći za sobom životnost. I znamo da je simbologeneza, to rađanje simbola, jedan od najsloženijih kulturalnih i društvenih procesa, kojemu treba posvetiti puno pozornosti, proučavati ga, o njemu raspravljati.

No, kada je rođen, simbol je jednostavan; prepoznaju ga mnogi, ljudi raznih dobi i podrijetla, zvanja i obrazovanja; zahvaća i sažima iskustva ne samo skupina nego cijelih naroda. Upravo zbog toga simboli lako postaju i susretišta prijateljstva i poprišta sukoba.

U hrvatskome se društvu od vremena do vremena, s više ili manje očitim interesima, unese takozvani ‘problem simbola’, odnosno preispitivanje o tome koji su simboli prihvatljivi za suvremenu Hrvatsku. Stvara se dojam da u slobodnoj Hrvatskoj to pitanje nitko nije u stanju razmrsiti, odnosno da je mnogima stalo do toga da bude zamršeno.

Ako budete željeli čuti, Vukovar će vam reći…

Naime, ističe se da velika većina ljudi u hrvatskome društvu smatra nespornim polazištem Domovinski rat i vrjednote koje su omogućile život u slobodi. Znamo da svaki narod vuče određena opterećenja iz prošlosti i da opravdanost korištenja simbola treba proći provjeru smisla. Rat protiv Hrvatske, posebice u Vukovaru, zorno pokazuje tu provjeru.

Zbog toga nisu potrebna ni posebna vijeća ni povjerenstva, ni akademske rasprave ni duboke semiotičke i semantičke raščlambe. Dovoljno je vidjeti koje su i kakvo znakovlje nosili ljudi koji su Vukovar razarali, a koje je znakovlje bilo na odorama ljudi koji su Vukovar branili, štitili živote drugih pronoseći svoje živote.

To je lako provjeriti ne tražeći stručnjake, jer su tu razliku – ako im se istinito predstavi – u stanju prepoznati ljudi diljem Hrvatske i izvan nje, počevši od djece bilo kojega školskog uzrasta.

Čini se da je došlo vrijeme kada se, osobito mladima, mora odgovoriti na jednostavna pitanja, kao što su sljedeća dva: Kako je moguće da bude prihvatljivo znakovlje pod kojim je mrcvaren Vukovar? Koji su to totalitarizam zastupali i promicali ljudi koji su ovdje branili svoj dom?

I dovoljno je potražiti simbole koji su ostali na stratištu „Ovčare“ ili na minskim poljima, na kojima je ljudskost prožeta božanskom ljubavlju ostavljala dijelove tijela i živote, da bi ženama, starcima i djeci otvorila stazu do slobode.

6. Treće: Vukovar i Hrvatska branjeni su snagom povjerenja. To je bio oslonac jednih drugima, bez kojega nije bilo moguće podnijeti takve napore. Povjerenje – ta dragocjena snaga međuljudskih odnosa…

Braćo i sestre, zar ovih mjeseci, u teškoćama koje nas pritišću, ne vidimo narušenost, čak i izostajanje povjerenja u našemu narodu? Ni tu kao Crkva ne smijemo zaboraviti privučenost Kristovim križem. U Bogu je svo naše pouzdanje, a križ Gospodinov i molitva pred njim pročišćuju naše pristupe Istinom. Za povjerenje je ključna istina.

Kako možemo očekivati povjerenje naroda u jednome važnom pitanju, ako istina izostaje u drugim važnim pitanjima? Ako istina nije uzeta kao kriterij za pročišćavanje spomena naše nedavne prošlosti; ako se neistina promiče glede Drugoga svjetskog rata i poraća te tadašnjih žrtava; ako se neistinom brani stečene povlastice nositelja i dionika komunističke ideologije i njihovih potomaka; ako vukovarski očevi i majke, supružnici i djeca – zbog tko zna kakvih „korektnosti“ – ne mogu osjetiti da nam je stalo do istine, možemo li drugdje očekivati povjerenje?

Ako želimo čuti, Vukovar nam govori…

7. Četvrto: Vukovar je uzor zajedništva. Iz povjerenja i smisla koji nadilazi ljudsku prolaznost ovdje je rođeno do tada i do danas neviđeno hrvatsko zajedništvo. Povezalo je ljude iz svih krajeva domovine i iseljeništva; povezalo je pripadnike drugih naroda i, mada su međunarodne okolnosti bile iznimno nepovoljne, to je zajedništvo ipak probudilo puno savjesti i slabo učinilo jakim.

Kristov nam križ govori da ga ni najbliži nisu razumjeli i da su se i Isusu najbliži, kada je uzdignut sa zemlje, udaljili u strahu. No, taj isti križ postao je izvorom novoga zajedništva.

Trideset godina kasnije, što je s našim zajedništvom? Puno se o njemu govori, ali ga rijetko susrećemo, čak i među hrvatskim braniteljima. Možda smo povjerovali u neku drugu moć ili smo zaboravili da nas je privukla i povezala ona snaga i čežnja koju je Bog usadio u svakoga čovjeka, a koju mi kršćani živimo u daru križa, u ljubavi, koju – jedinu – ni smrt ne može uništiti.

To vukovarsko zajedništvo, tako potrebno i samomu Vukovaru, sposobno je odgovoriti na svaku podjelu. Bolno je danas vidjeti bilo koji razdor i napetosti u našemu društvu, proizišle iz neosjetljivosti, iz neodgovornosti u riječima, odlukama, planiranjima i postupcima. Dobro bi bilo da sve što je važno za našu domovinu provjerimo u svjetlu dara, kakav nam je ostavio Vukovar.

Ako ga budeš pitao, Vukovar će ti reći i mnogo više…

Reći će ti bitno: o otajstvu života, o zahvalnosti i prihvaćanju dara djeteta; reći će ti o obitelji, o ljubavi zaručnika, muža i žene, o odgoju i obrazovanju djece; reći će ti o bolima progonstva i odlaska iz domovine, ali i o razlozima povratka, o građenju i obnovi naizgled nestaloga; reći će ti o snazi mladosti koju Hrvatska treba i o naizgled nemogućemu koje s Božjom pomoći postaje mogućim.

8. Draga braćo i sestre, vidimo da je ovaj grad izvana sve ljepši i ljepši. Takav budi i prorokuje nadu, pokazujući i nudeći sjeme dobra. Vukovar sa svojom prošlošću pomaže nam da ne hodimo u tami, nego da imamo svjetlost; pomaže nam da ne zaboravimo što sve možemo, ako živimo istinu o svojoj malenosti.

Zato sam na početku naglasio poniznost, kojom završavam.

Znam da sve što sam rekao nije vrijedno: ni jedne povijene rane u Bolnici; ni jednoga koraka koji je donio hranu i vodu u sklonište; ni jednoga dječjeg pogleda u mraku; ni jednoga drhtaja nerođenih na stratištu; ni jednoga trena roditeljske strepnje pri rastanku; ni jednoga uskrsnog smiješka Jean-Michela (Nicoliera) pred krvnicima; ni jednoga odbljeska vječnosti u hrabrosti ljudi koji su tješili i spašavali druge.

Moje će riječi u svojoj neznatnosti proći poput ovdje otpaloga lišća, ali neka barem nakratko budu ures na stazi ili grobnoj ploči s imenom koje čitaju umorne oči neke majke te prenesu moju duboku vjeru da suze ljubavi nisu uzaludne. One su ovdje utjelovile žive stranice evanđelja po kojima hodamo, na kojima se susrećemo i živimo; koje daju smisao potreban da bismo rasli u istini, pouzdanju, zajedništvu i slobodi.

Bog se očitovao u Vukovaru, u Kristu ranjenom i proslavljenom!

Amen.

Dana 27. svibnja 2022. nakon što su predstavnici Mjesnoga odbora Kašina pozvali upravitelja župe svetog Petra i Pavla u Kašini vlč. Josipa Senjaka da blagoslovi kamen temeljac i početak izgradnje tamošnje podružnice Dječjeg vrtića Sesvete, naknadno mu je javljeno da su zagrebačke gradske vlasti, predvođene gradonačelnikom Tomislavom Tomaševićem iz redova platforme Možemo!, sudjelovanje svećenika na svečanosti otvorenja radova zabranile. Vlč. Senjak o tome se očitovao: „To je katolička sredina, i bez obzira na nečije ideologije, trebalo je poštivati volju ljudi u čijem se mjestu taj vrtić gradi i čija će djeca na kraju krajeva ići u taj vrtić kad se jednog dana završi.”^[39] Projekt izgradnje područnog odjela Dječjeg vrtića Sesvete u Kašini ima ukupnu vrijednost od 2,44 milijuna eura, od čega je 25 % financirano iz Nacionalnog fonda oporavka i otpornosti, a ostatak iz gradskog proračuna Grada Zagreba koji se popunjava između ostalog i prirezom koji plaćaju svi građani glavnoga grada, pa tako i stanovnici Kašine.[40] Politička stranka Zagreb je naš čiji je osnivač aktualni gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević, a koja je trenutačno na vlasti u Zagrebu pod okriljem platforme Možemo!, u javnosti se promovirala promidžbenom pjesmom „Zagreb je naš“ čiji stihovi među ostalim glase: : „Dosta ti je šerifa, znaš da bolje znaš, vratimo si kvartove, Zagreb je naš!“[41] Premda je ova pjesma korištena kao svojevrsni izborni program koji je poručivao građanima da će moći vratiti kvartove odnosno da će moći sami odlučivati o svojim lokalnim sredinama i potrebama, čini se da je tomu tako isključivo u slučaju  kada se prijedlozi građana slažu s ideologijom platforme Možemo. Na primjeru dječjeg vrtića u Kašini jasno se može uvidjeti da se volja građana lokalne sredine i njihovih legitimno izabranih političkih predstavnika na razini mjesnoga odbor ignorira isključivo zbog antikatoličkog i protureligijskog stava platforme Možemo! što je očit primjer kako kršenja proklamiranog načela supsidijarnosti tako i prava na slobodu vjeroispovijedi.

Dana 6. srpnja 2022. Slobodna Dalmacija objavljuje članak u kojem se govori o pokrenutoj inicijativi obnove spomenika Borca kipara Antuna Augustinčića koji je u mjestu Gradac podignut 1972. godine u spomen na partizanski ustanak na podbiokovskom prostoru, a srušili su ga pripadnici imotske bojne 3. gardijske brigade 1992. godine. Članak, između ostalog donosi razgovor s načelnikom općine Gradac Matkom Burićem, iz redova Socijaldemokratske partije, koji je i pokrenuo inicijativu obnove spomenika. Opisujući rušenje spomenika, autor članka Vinko Vuković, navodi: „Tko je naredio rušenje nikad nije utvrđeno, ali se ozbiljno sumnjalo na tadašnjega gračkoga župnika fra Antu Anića koji je, navodno, na stup umjesto Augustinčićeva spomenika namjeravao postaviti veliki križ.“^[42] Na optužbu bivšeg, blagopokojnog župnika fra Ante Anića koja i sama po sebi zvuči kao potpuno sterotipizirana optužba za koju očito ne postoji ni natruha kakvog dokaza, odgovorio je aktualni župnik fra Bone Bulić riječima: „Ne želimo da se lik i djelo pok. svećenika blati u jeftinom stjecanju političkih bodova lokalnih moćnika”.^[43]

Dana 4. kolovoza 2022. na stranicama Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske Armando Černjul donosi članak u kojem optužuje umirovljenog porečkog i pulskog biskupa mons. Ivana Milovana za širenje ustaštva jer je u Istarskoj Danici za 2019. godinu napisao da su Brijuni bili komunistički pakao što je elaborirao svjedočanstvima zatvorenika koji su ondje bili u logoru. Tu su vijest prenijeli  mediji – Hrvatski tjednik, Narod.hr, Braniteljski portal te neki blogeri budući da mons. Milovan opisivanjem partizanskih zločina novim i dosad neanaliziranim izvorima prikazuje stvarnu narav komunističkog režima i njegova vođe masovnog zločinca i diktatora Josipa Broza Tita. Ne uspjevši u cijelom članku nijednom rečenicom osporiti argumente koje je iznio biskup Milovan, autor se odlučuje za prokušanu metodu napada ad hominem, nazivajući i biskupa Milovana i navedene portale te vlasti RH ustašama i fašistima koji krše zakon i promoviraju ustaštvo što argumentira činjenicom da isti akteri progovaraju o krvoločnim zločinima komunista. Posebno radikalan Černjul je bio prema biskupu u miru Milovanu napisavši, između ostalog, i sljedeće: „Ako ima Boga, a moje dvije pokojne bake i djedovi tvrdili su da ima, onda se Bog odavno odrekao Ivana Milovana.“^[44] U napad na biskupa Milovana uključio se i bosanskohercegovački portal Tačno.net prenoseći Černjulov tekst.[45]

Dana 21. prosinca 2022. na portalu Telegram novinarka Katarina Knežević objavljuje članak pod naslovom: „Dok biskupu Košiću adventske kobasice smetaju, nadbiskup Uzinić ih priprema u pučkoj kuhinji“. Novinarka objavljuje uvredljiv i neprimjeren tekst u kojem adventsku karitativnu aktivnost nadbiskupa Uzinića izvankontekstualno, zlonamjerno i temeljem namjerne obmane uspoređuje s božićnom čestitkom biskupa Košića koji je čestitajući Božić potaknuo vjernike da duhovni i iskonski smisao Božića ne podrede komercijalnim i konzumerističkim sadržajima. Novinarka time svjesno obmanjuje javnost u čemu možemo vidjeti nastavak sustavne medijske difamacijske kampanje uperene protiv djelovanja sisačkog biskupa i njegove biskupije.^[46] Dokaz sustavnosti te kampanje je i članak koji je dan prije na istu temu objavljen na portalu Index.hr 20. prosinca pod naslovom „Biskup Košić bijesan na kobasice: Otimaju smisao Božića, što je u njima kršćansko?“ Premda se u članku autor i ne trudi elaborirati redikulizirajući naslov, već prenosi božićnu čestitku iz koje naslov ni po čemu ne slijedi, autor članka ističe stereotipiziranu i standardnu objedu na račun biskupa Košića navodom da je „ljubio ruke ratnom zločincu“.^[47] Razmjere ove antiintelektualne kampanje utemeljene na stereotipnom a prioru prosuđivanju potpuno neutemeljenom na konkretnim činjenicama i događajima, možemo uočiti ako promotrimo popis medija koji su ovu vijest prenijeli. Dana 20. prosinca medijsku manipulaciju o protivljenju biskupa Košića „kobasicama“  prenijeli su: 24sata,[48] Net.hr[49] i Dalmacija danas,[50] a 21. prosinca vijest je objavljena i na Plus portalu[51] i portalu Slobodne Dalmacije.[52]

Članak novinarke Katarine Knežević kojim se biskupa Vladu Košića i nadbiskupa Matu Uzinića želi prikazati kao prototipe različitih djelovanja unutar Katoličke Crkve, primjer je ustrajne kampanje nekih medijskih djelatnika koji bez ikakvog uporišta u činjenicama  nastoje prikazati Katoliku Crkvu podijeljenom među taborima. Posrijedi je fenomen sukobljavanja biskupa koji ima sličan krajnji cilj kao i fenomen demonizacije muškaraca okupljenih u molitvi na trgovima, odnosno stvaranje percepcije o dvama sukobljenim taborim unutar Katoličke Crkve. Takva je predodžba potpuno zlonamjerna manipulacija što se na konkretnom primjeru može vidjeti u činjenici da se uspoređuju različite kategorije. Da je autorici teksta bilo stalo do objektivnog informiranja i novinarske etike, uspoređivala bi primjerice božićne poruke nadbiskupa Uzinića i biskupa Košića. Ona se ipak s druge strane odlučila u pristranom tekstu prikazati nadbiskupa Uzinića usmjerenim na brigu za druge, dok je biskupa Košića s druge strane htjela prikazati kao kakva moralizatora udaljenog od svakodnevnog života ljudi. Taj je narativ vrlo sličan propagandnim nastojanjima komunističkih vlasti u neposrednom poraću Drugoga svjetskoga rata za vrijeme provođenja agrarne reforme.  Crkva se protivila državnoj konfiskaciji velikog dijela svoje imovine uključujući i zemljoposjede cilj čega je bio lišavanjem Crkve svih prihoda potpuno onemogućiti pastoralno djelovanje i opstanak Crkve. Kako bi  opravdale svoju  neobuzdanu krađu komunističke su vlasti u tisku objavljivale naslove poput „Narod odlučno traži da se kaptolska imanja razdijele agrarnim interesentima” te su kreirale narativ o takozvanim “narodnim svećenicima” koji su pristajali na agrarnu reformu, odnosno suradnju u provođenju socijalističke revolucije i u prevrednovanju tradicije. Komunistička propaganada koristila je “narodne svećenike” kako bi podijelila vjernike katolike na sukobljene tabore, sebe prikazala vjerski tolerantnom i okrenutom obračunu s nemoralnim, nazadnim, pohlepnim, korumpiranim i kvislinškim elementima u Crkvi, a ne s vjernicima, Katoličkom Crkvom i organiziranom religioznošću kao takvom što je doista bilo posrijedi.[53] Upravo na primjeru sukobljavanja biskupa može se uočiti isti obrazac. Odabiranje proizvoljno odabranog “dobrog biskupa” i njegovo konfrontiranje s proizvoljno odabranim “lošim biskupom”  identična je metoda kreiranja antagonizama u javnosti da bi se isti iskoristili za jedan te isti cilj – anticrkvenu kampanju. Totalitarna propaganda po istom modelu izdvaja nadbiskupa Uzinića kao što su nekad prikazivali “narodne svećenike. Većina svećenika koji nisu pristajali na sudjelovanje u socijalističkoj revoluciji prikazivala se ne samo nenarodnima nego i nemoralnima, pohlepnima i kvislinškima. Istim diskreditacijskim bazenom laži, stereotipa, manipulacija i kleveta, neki medijski djelatnici služe se i pri denuncijaciji i demonizaciji biskupa Vlade Košića. To je vidljivo i na ovom  i na drugim primjerima. Božićna čestitka biskupa Košića prikazuje se  nemoralnom, odmaknutom od egzistencijalnih problema s kojima se narod suočava, odnosno prikazuje se nenarodnom. Na žalost, najkorišteniji komunistički argument za obračun s neistomišljenicima,  optuživanje za suradnju s “okupatorima i domaćim izdajicama”, korišten je i u konkretnom slučaju kada se biskupu Košiću spočitalo da mu smetaju kobasice, a ne smetaju mu ratni zločinci s kojima se druži, odnosno biskupa se izvankontekstulano, zlonamjerno i konstruirano u maniri totalitarne propagande optužuje za pristajanje uz ekspanzionistički nacionalizam i fašizam. Iz ovoga primjera neosporno se može zaključiti da se u hrvatskom javnom prostoru još uvijek mogu prepoznati ne samo atavizmi komunističke totalitarne propagande nego i elementi boljševičko-staljinističkih medijskog terora kakav je u Jugoslaviji provođen neposredno nakon 1945.

Ovoj raspravi dodajmo i činjenicu da je samo Caritas Sisačke biskupije koji se nalazi pod dijecezanskom ingerencijom biskupa Košića u protekle dvije godine iznio goleme napore glede pomoći potresom pogođenim građanima svoje biskupije od podjele hrane i nužnih namirnica, kojih je samo tijekom 2021. podijeljeno 900 tona,[54] do sudjelovanja u izgradnji i obnovi kuća o čemu više podataka donosimo u poglavlju STUDIJA SLUČAJA: Zabrana Caritasove akcije u sisačkim školama. Primjer takve pojave svakako je i medijska kampanja sukobljavanja iznesenih stavova koje je u propovijedi na blagdan Velike Gospe iznio kardinal Bozanić sa stavovima pape Franje.

Dana 15. kolovoza 2022. u Hrvatskom nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke središnje misno slavlje na svetkovinu Velike Gospe predvodio je zagrebački nadbiskup i metropolit uzoriti kardinal Josip Bozanić. U propovijedi je kardinal pozvao na zaštitu obitelji kao najveće vrijednosti našega društva te je pozvao društvo na marijansku obnovu. Cijelu propovijed kardinala Bozanića objavila je Hrvatska katolička mreža. [55] Citiravši  riječi pape Franje: „Naime, kako kaže papa Franjo, vodi se rat, ne oružjem, nego ideološkom kolonizacijom koja želi razoriti brak i obitelj”,[56] postao je žrtva medijske hajke. Portal Telegram tako 15. kolovoza ironično zaključuje: „Kardinal se i dalje vrijedno bori protiv drugačijih oblika obitelji.“,^[57] dok 21. kolovoza na istom portalu povjesničar te osnivač i prvi predsjednik političke stranke Nova ljevica koja je danas sastavni dio političke platforme Možemo!, Dragan Markovina donosi uvredljivi osvrt u kojem prosvjeduje protiv tematike kardinalove homilije: „Dakle u doba u kojem se svijet nalazi pred potencijalnim svjetskim ratom, kad su klimatske promjene očito sve opasnije za nastavak života na Zemlji, u kojem se Hrvatska demografski slomila, a ljudi inflacijom osiromašuju na dnevnoj bazi, Bozanića nervira slobodna ljubav i izbor obitelji. Kako se uopće tako retrogradna institucija uspjela održati dva milenija?“^[58] Markovina je kardinalu zamjerio što nije propovijedao o klimatskim promjenama i drugim aktualnim problemima ne shvaćajući ni poslanje Crkve ni činjenicu da nadbiskup nema funkciju dnevno-političkog komentatora. Uz to što je Markovina zlonamjerno protumačio što je kardinal rekao, u drugom je koraku odredio o čemu bi kardinal uopće trebao govoriti. U hajku se istog 21. kolovoza uključio i Drago Pilsel  na portalu Autograf. Pilsel je također prozvao kardinala jer u svojoj propovjedi nije govorio o temama o kojima Pilsel misli da je trebao govoriti:  „Dapače, pokazujući da ga ne zanimaju ili ne diraju sve složenije socijalne prilike u kojima se nalazimo, da ne mari što naši ljudi sve teže žive i što idemo u susret velikim poskupljenjima, osobito energenata“ jer, prema Pilselu, kardinal progovaranjem o očuvanju obitelji govori o sporednim temama i slavi državu i naciju, dok bi po njegovu mišljenju progovaranjem o krizi bio na tragu iskonskog crkvenog poslanja. Pilsel kardinalu poručuje: „ime se Božje zbog vas huli među narodima.“^[59] Premda Pilsel kardinala Bozanića naziva drugom Bozanićem i ne libi se upotrijebiti uvredljiv rječnik kako bi ga osobno ponizio, Igor Lasić u Novostima  Srpskog narodnog vijeća koje godišnje iz državnog proračuna  RH dobivaju 3,6 milijuna kuna,[60] 20. kolovoza za izražavanje neslaganja s kardinalom Bozanićem koristio se izrazima retrospektivne i uvijek aktualne mržnje prema Crkvi: „U kratkoj analizi ove blagdanske homilije preskočit ćemo čuđenje nad činjenicom da nam o zaštiti malenih opet gromko docira jedan od visokih predstavnika najefikasnije svjetske pedofilske strukture u zadnjih par tisućica godina. Ili pak zgražanje oko toga što ideološko koloniziranje i nametanje poželjnih obiteljskih modela tematizira organizacija s čijim su neizostavnim političkim blagoslovom u ne jako davnoj prošlosti dibidus poharani čitavi kontinenti s domicilnim narodima, da ne spominjemo ognjeno istrebljenje nebrojenih sotoniziranih goropadnica na samom Zapadu.“^[61] Lasićevo optuživanje i vrijeđanje na temelju stereotipa, predrasuda i zaključaka utemeljenih na ekstremističkom militantnom anticrkvenom i antireligijskom stavu iskaz je krajnje nedopustivog i za katolike, ali i za društvo u cjelini,  krajnje opasnog i huškačkog govora mržnje. Lasićeva diskriminacija, demonizacija Crkve i neosporno huškanje na vjernike i Crkvu u cjelini nije samo nesporeni militantni govor mržnje, već je krajnje neintelektualan čin kojega ne samo da ne karakterizira navođenje izvora podataka na temelju kojih su donesene osude već se pri elaboriranju uopće i ne koristi podacima. Optužbe za haranje, istrebljenje, ubijanje, genocid i rasizam izrečene su s lakoćom potpune neodgovornosti za izrečeno i vrhunac su krajnjeg pomanjkanja novinarske etike i društvenog dijaloga kao nužnog procesa u demokratskom društvenom poretku. Ovim tekstom Lasić i Novosti koje su objavile tekst nisu samo potpuno manipulativno, zlonamjerno, tendenciozno, ideološki obojeno i neutemeljeno napali kardinala Bozanića, nisu samo beskrupulozno klevetali Katoličku Crkvu, njezinu prošlost i sadašnjost, nisu samo sotonizirali i etiketirali vjernike uz implicitno pozivanje na društveno isključivanje, mržnju i nasilje, nego su se isključili iz mogućnosti da se i na koji način odvoje od totalitarnoga narativa pokazavši pritom krajnju nespremnost za pluralno i demokratsko društvo.

U hajku protiv nadbiskupa Bozanića se uključio i novinar Marinko Čulić također na portalu Novosti, koji 26. kolovoza 2022. objavljuje članak „Ukleto kršćanstvo“. Čulić, koji kardinalu spočitava da neargumentirano imenuje prijetnje kršćanskoj obitelji, krajnje neargumentirano zaključuje: „Crkva u Hrvatskoj glavni je kočničar modernizacije društva i države, što utječe i na porazno zaostajanje zemlje na općim razvojnim listama u Evropi.“ U članku u kojem usporedno analizira izjavu kardinala Bozanića s izjavom predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, za Plenkovića piše i: „Nije uopće jasno što je on radio na Veliku Gospu u marijanskom svetištu na Trsatu. Donekle je razumljivo kada premijer i ostali pripadnici državnog vrha prisustvuju misama u povodu hrvatskih državnih praznika, ali Velika Gospa jednostavno to nije jer se slavi istovremeno i u nizu drugih država.“^[62] U ovom citatu Čulić ide toliko daleko da spori činjenicu da predsjednik Vlade ide na svetu misu kao privatna osoba, čime pokazuje da ne razumije koncept sekularne države, zalaganje za koju je esencija nastajanja ovoga članka. Također, teško krši pravo na slobodu vjeroispovijedi, zajamčeno hrvatskim Ustavom i međunarodnim konvencijama koje predsjedniku Vlade pripada kao i svakom građaninu.

Zanimljivo je primijetiti da su se, premda je kardinal Bozanić u svojoj propovijedi na Veliku Gospu otvorio više tema, svi navedeni novinari osvrtali gotovo isključivo na ulomak u kojem se izravno citiraju riječi pape Franje. S jedne strane mediji poput Telegrama, Autografa i Novosti zauzeto i sustavno prikazuju propovijedanja pape Franje u suštoj suprotnosti s propovijedanjem velikodostojnika Katoličke Crkve u Hrvatskoj. Primjerice, Pilsel  neposredno prije kritike Bozanićeve propovijedi piše članak o navodnom ustaštvu Katoličke Crkve u Hrvatskoj koje naziva „šamarčinom papi Franji“, ^[63] pa i u samom tekstu o propovijedi za Veliku Gospu, Pilsel ljutito komentira: „I ja, gospodine Bozaniću, znam citirati papu Franju, ali kako dolikuje, a ne u izmišljenim i bezveznim temama“, ^[64] čime zapravo de facto priznaje da se stav nadbiskupa Bozanića slaže s papinim stavom, pa se opravdano postavlja pitanje kako to da stavove kardinala Bozanića osuđuje, vrijeđa i diskreditira, dok stavove pape Franje  brani i uzima kao primjerne. Novinari Novosti također se ne libe objavljivati članke u kojima, između ostalog, pišu:  „Papa Franjo poveo je Katoličku Crkvu u liberalnijem pravcu“,^[65]  te konstruiraju priču o tobožnjem obračunu pape Franje s hrvatskim „klerofašističkim“ episkopatom, dok Lasić u analiziranom članku  s druge strane tek usputno navodi da je Bozanić u spornom dijelu analizirane propovijedi zapravo citirao papu te pritom dodao da je papa tobože bio „vidno obzirniji.“^[66] Sličnu je argumentaciju upotrijebio i Čulić koji, premda je svjestan da se radi o istoj rečenici koju izgovaraju kardinal i papa, navodi: „za razliku od pape Franje koji njeguje univerzalni pristup dobru i zlu, ne praveći razliku da li se oni događaju izvan Crkve ili u njoj, Bozanić je upravo zaljubljen u dogmu o nepogrešivosti Crkve“.^[67] Na temelju čega to zaključuje Čulić nije objasnio.

Iz navedenog je, dakle, jasno da analizirani novinski tekstovi ne raspravljaju o sadržaju poruke koju su uputili papa Franjo, odnosno kardinal Bozanić, već članke pišu na temelju a priori zaključka utemeljenog na predrasudama, odnosno novinari su premda su nominalno komentirali ono što je bilo rečeno, zapravo izražavali netrpeljivost prema onome tko govori zbog toga što je otvorio temu napada na brak i obitelj. Novinarsko izvještavanje utemeljeno na unaprijed formiranom negativnom stavu začinjeno plejadom standardiziranih uopćenih osuda, ne samo da nije primjer objektivnog i profesionalnog izvještavanja nego pokazuje i potpuno odsustvo novinarske radoznalosti i želje da se tema prikaže izvan uređivačkom politikom nametnutih stereotipnih etiketiranja koji se perpetuiraju u nedogled i posljedično stvaraju potpuno krivotvorenu sliku stvarnosti.

Zabrinjavajuća je činjenica koju na temelju višegodišnjih analiza uočavamo – napadi na Crkvu i posebice katoličke biskupe –  zahvaćaju medijski prostor neposredno prije i poslije svetkovine Velike Gospe. U 2021. godini hajku na hodočasnike i nauk o Blaženoj Djevici Mariji predvodili su protestantski teolozi Anna Maria Grünfelder i Petar Kuzmič, dok se u 2022. godini hajka osim na propovijed kardinala Bozanića usmjerila i na propovijed koju je na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo u Svetištu Gospe od utočišta u Aljmašu predvodio đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit mons. dr. Đuro Hranić. Nadbiskup je istaknuo problem suvremenog društva koje je odbacilo Boga na svim razinama. Mons. Hranić je ustvrdio da je suvremena znanost pozitivističkim pristupom odbacila Boga, da on više nije prisutan u dominantnoj percepciji društva te da ni Crkva nije ostala imuna od potpadanja pod utjecaj virusa Božje odsutnosti. Vjernike je đakovačko- osječki nadbiskup ohrabrio da poput Djevice Marije satiru glavu zmaju te izrazio nadu da je Krist u svijetu trajno prisutan posebice u liku svoje majke Marije. Propovijed je u cijelosti objavio portal Đakovačko-osječke nadbiskupije.[68] Željko Porobija je za portal Index.hr napisao članak naslovljen: „Pismo razočaranom nadbiskupu: Evo zašto Bog više nije potreban“ u kojem je pristrano i tendenciozno tobože argumentirao kako Bog više nije potreban znanosti, društvu, moralu ni Crkvi vrijeđajući višekratno sve vjernike, ali i agnostike nazivajući sve koji vjeruju u više biće intelektualno nedozrelima te na kraju članka štoviše zaključuje da je Bog potreban samom strašljivcima koji se boje prolaznosti.^[69] Jasno je da ovaj članak nije ništa više od iznošenje vlastitog stava i pokušaja domišljanja dokaza koji nemaju nikakvo uporište u stvarnosti ili teologiji. S druge strane ovaj članak pokazuje da određeni mediji svake godine o Velikoj Gospi iznose upravo članke u kojima blate Crkvu, vjernike i biskupe gotovo pa i neovisno o tome koje su poruke poslane iz marijanskih svetišta. Svemu valja dodati i činjenicu da je 13. kolovoza na portalu Autograf, Petar Kuzmič, pentekostni pastor iz Prekmurja u Sloveniji ponovno objavio kritiku blagdana Velike Gospe želeći na svaki način poniziti katoličke vjerske istine zaključujući da je Velika Gospa katolički, a ne svekršćanski blagdan (što nitko ne spori) te da je sam blagdan poganskog podrijetla, što ni sa čime ne argumentira.^[70] Ne možemo se stoga ne zapitati je li ovakva medijska kampanja uzrokovana ljutnjom i bijesnom dijela novinara zbog činjenice da u Hrvatskoj postoji izrazito velik broj marijanskih svetišta u koja svake godine hodočasti velik broj katoličkih vjernika. Riječi kardinala Bozanića koji je ustvrdio da je Velika Gospa „hrvatski ljetni Božić“[71] mogu se uzeti kao prilog razjašnjavanju učestalosti medijskih difamacijskih i diskriminacijskih kampanja uzrokovanih slavljem Velike Gospe. Ako se navedenom razlaganju pridoda da su u oba analizirana primjera crkveni velikodostojnici bili predmetom medijske hajke zbog izrečenog  u propovijedi, tijekom svete mise, pri čemu se nijedna od navedenih poruka ni po kojoj osnovi ne može ocijeniti uvredljivom i ni po kojoj osnovi kontroverznom te su analizirane poruke nadbiskupa u skladu s katoličkim naukom, jasno je da su napadi utemeljeni na a priori negativnom stavu prema marijanskoj pobožnosti. Na primjeru anti-marijanske kampanje koja svake godine zahvaća hrvatski medijski prostor u drugoj polovici kolovoza, može se uočiti da je na djelu kampanja uperena protiv prava na slobodu vjeroispovijedi kako je definirano Općom deklaracijom o ljudskim pravima budući da se javnim medijskim pritiskom želi onemogućiti javno prakticiranje vjere i bogoslužje koje je  o blagdanu Velike Gospe prisutno i javno vidljivo. U ovom kontekstu valja se prisjetiti dijela govora člana Predsjedništva Saveza komunista Jugoslavije Branka Mikulića koji je održao 4. srpnja 1981., samo nekoliko dana od prvih ukazanja u Međugorju, čuvenom marijanskom svetištu u Bosni i Hercegovini, u kojem se Blažena Djevica Marija, prema navodima vidjelica, ukazuje od lipnja 1981.:

“Dokle su kleronacionalisti u stanju da idu, pokazuje i najnoviji primjer iz Čitluka, gdje su – kao u prvim poslijeratnim godinama, kada su se ostaci poraženog klasnog neprijatelja svim sredstvima borili protiv mlade narodne vlasti – ponovo izmislili svoju ’gospu’, kojom zastrašuju neuke ljude, pokušavaju ih ’žedne preko vode prevesti’ to jest politički izmanipulirati i upregnuti u kola onih što rade protiv interesa naših naroda i narodnosti.”[72]

Zabrinjavajuće je da se u suvremenom hrvatskom nominalno demokratskom i nominalno slobodnom društvu medijski djelatnici u sličnoj antimarijanskoj i protukatoličkoj kampanji koriste identičnim setom antikatoličkih kritika kao i visoki dužnosnici komunističke totalitarne vrhuške prije 40 godina, pri čemu valja imati na umu da su isti okvir napada potom slijedili i onodobni medijski djelatnici. Argumentirana rasprava, dijalog i konstruktivna kritika nesumnjivo su  alati razvoja društva i Katoličke Crkve kao njegova dijela bez kojih ne može postojati i opstajati ni suvremeno društvo izraslo na tekovinama liberalne demokraciji, ni funkcionalna i suvremena Katolička Crkve. No, vrijeđanje, klevetanje, ad hominem diskreditiranje te slijeđenje totalitarnih narativnih i propagandnih obrazaca ne otvara put dijalogu, već dodatno polarizira društvo.

Redoviti popis stanovništva u Republici Hrvatskoj proveden je između 13. rujna i 14. studenoga 2021. godine. Bio je prvi popis na kojem su se građani mogli prethodno samopopisati putem specijalizirane web-stranice. Kada je Državni zavod za statistiku, institucija ovlaštena od  Hrvatskog sabora za provođenje Popisa stanovništva,  22. rujna 2022. objavio konačne ukupne rezultate popisa, mnoge je, osim pada broja stanovnika u ukupnom broju većeg od 400 tisuća, iznenadio znatan pad postotnog udjela katolika s 86,3 % prema popisu iz 2011. godine, na 78,97 % kako je to utvrđeno prema popisu iz 2021. godine. S druge strane zabilježen je vrlo velik porast broja pripadnika drugih kršćanskih religija te ostalih religija, svjetonazora i novih pokreta kojima je broj porastao za čak 1350 %.^[73] Službeni podaci koje je objavio Državni zavod za statistiku pokazivali su da je u postotnom udjelu katolika 7,3 postotnih jedinica manje nego prije deset godina, a da je udio „ostalih kršćana“ s 0,3 porastao na čak 4,83 % hrvatskog stanovništva.^[74] Takva je očita pogreška nastala zbog činjenice da je na popisu stanovništva pitanje Koje ste vjere? bilo postavljeno u otvorenoj formi, odnosno građani su bez ponuđenih odgovora sami morali deklarirati svoju vjersku pripadnost. Budući da je već iduće pitanje glasilo: Kojoj vjerskoj zajednici pripadate?, velik broj građana u odgovoru na prvo pitanje izjasnio se kršćanima što je širi pojam koji uključuje i katolike, a u odgovoru na drugo pitanje istaknuo je pripadnost Katoličkoj Crkvi. Državni zavod je po objavi rezultata tek u fusnoti zabilježio da se 87,3 % stanovnika zabilježenih kao ostali kršćani, na pitanju o pripadnosti vjerskoj zajednici, izjasnio pripadnicima Katoličke Crkve. Velik broj katolika također se u odgovoru na pitanje koje su vjere izjasnio jednostavno vjernicima što pokazuje primjer općine Zmijavci u Splitsko-dalmatinskoj županiji u kojoj je, budući da se velik broj građana na popisu izjasnio vjernicima, zabilježeno čak 61,06 % pripadnika ostalih religija, svjetonazora i novih pokreta, premda podaci popisa stanovništva iz 2011. godine pokazuju da je u općini Zmijavci tada živjelo čak 98 % katolika.^[75] Demograf prof. dr. sc. Nenad Pokos još je 2018. godine upozoravao na nelogičnost postavljanja pitanja o vjerskoj pripadnosti u otvorenom tipu. Državnom zavodu postavio je upit zašto su se odlučili postaviti pitanje o vjerskoj pripadnosti u otvorenoj formi s obzirom na to da se pitanje na prethodnim popisima 2001. i 2011. postavljalo u poluotvorenoj formi, odnosno vjernicima koji se nisu izjašnjavali kao katolici vjeroispovijest se dopisivala. Postavljanjem pitanja u poluotvorenoj formi smanjuje se mogućnost pogreške, ali i olakšava proces popisivanja i obrade podataka. Državni zavod 2018. godine izjasnio se da je promijenio način postavljanja pitanja o vjerskoj pripadnosti na zahtjev manjih vjerskih zajednica, a po objavi rezultata i po ustanovljenju pogreške, pravdali su se da je pitanje postavljeno u otvorenoj formi zbog važećih direktiva Europske komisije.^[76]

Iako je stvarni broj katolika zbog metodološke pogreške nemoguće u potpunosti utvrditi – on je bliži postotku građana koji su se izjasnili pripadnicima Katoličke Crkve kao religijske organizacije – 83,6 %. Hrvatski građani, a katolici u prvom redu, ostali  su uskraćeni za informaciju o svojem stvarnom broju budući da se dio građana smatra katolicima ne smatra ujedno i pripadnicima vjerske organizacije, odnosno smatra da se takvima ne može izjasniti ako primjerice nije primio neke sakramente poput vjenčanja ili krizme.^[77] Katoličkoj Crkvi i katolicima u Hrvatskoj nanesena je šteta činjenicom da je njihov udio u ukupnom stanovništvu Hrvatske umanjen za minimalno 7 postotnih jedinica, no još veća šteta nanesena je jer su netočni i neispravljeni podaci poslani statističkom uredu Europske unije – Eurostatu te se kao takvi koriste ne samo kao mjerodavni za sva istraživanja u Europskoj uniji i šire već se koriste kao vjerodostojni i mjerodavni pri izradi bilo kakve gospodarske, političke i ine strategije koja mora uzimati društvenu komponentu kao osnovno polazište.

Prof. dr. sc. Nenad Pokos istaknuo je da je ovakva pogreška nastala zbog loše organiziranosti popisa i nedovoljne educiranosti popisivača i njihovih kontrolora. Naglasio je da su popisivači, osim što su bili potplaćeni, bili educirani na online edukacijama upitne kvalitete te da je čak trećina popisivača koji su prošli edukacije na koncu odustala od sudjelovanja u Popisu stanovništva zbog naknadno istaknute nužnosti posjedovanja potvrde o cijepljenju protiv COVID-a. Dodaje i kako je 2018. godine,  usred priprema za popis,  na čelo Državnog zavoda za statistiku postavljena nova ravnateljica Lidija Brković koja nije imala prethodnog iskustva ni u provođenju popisa, ni u demografskoj struci, a koja je po utvrđenju pogreške u broju katolika izjavila da se ne smatra odgovornom za nju.^[78] I premda je Državni zavod za statistiku očigledno učinio pogrešku koju su demografi vrlo brzo utvrdili i koju su na koncu i djelatnici Zavoda morali priznati, za nanesenu štetu katolicima nitko nije odgovarao i nije utvrđeno čijom profesionalnom greškom ili propustom je pogreška učinjena. Pa iako je dio odgovornosti medija bio istražiti tko je odgovoran za spornu pogrešku Državnog zavoda za statistiku, mediji su po objavi pogrešnih podataka vrlo angažirano objavljivali tekstove u kojima je Crkvu lažno optuživalo da je svojim lošim djelovanjem otjerala vjernike iz svojih redova, a poneki su novinari čak Crkvu krivili i za enormnu depopulaciju koja je popisom utvrđena.

Dana 22. rujna 2022. na portalu Index.hr novinar Vedran Salvia u naslovu članka u kojem komentira Popis stanovništva postavlja pitanje i daje odgovor na njega: „Zašto je toliko katolika manje? Jer je Crkva nazadna, HDZ-ovska i veliča ustaštvo“. U članku Salvia uz pomoć predsjednika Gradskog vijeća Grada Zadra izabranog iz redova Socijaldemokratske partije i bivšeg saborskog zastupnika izabranog iz redova Mosta Marka Vučetića, razgovor s kojim donosi u završnom dijelu, nastoji pobrojiti sve što osobno zamjera Crkvi kao razloge navodno masovnog gubljenja vjernika. Salvia u sveobuhvatnoj difamaciji Crkve ističe izolirane i sporadične slučajeve tobožnjih istupa svećenika pri čemu je posebno bizaran podatak da je za lažno umanjeni postotak katolika u 2021. primjerice okrivio i  istup svećenika protiv tadašnjeg predsjednika Republike Stjepana Mesića iz 2007. godine. Vučetić pak u svojom krajnje neprimjerenom i vulgarnom objašnjenju zašto Crkva gubi vjernike, osim što Boga naziva demonom i različitim pogrdnim imenima zlurado se veseleći „padu broja katolika“, premda se i sam definira katolikom, piše: „Kada boga pretvorite u nacionalističkog monstruma koji riga neprijateljstvo i mržnju prema svima onima koji se ne uklapaju u ovaj morbidno, od HDZ-a i glavnih predstavnika Katoličke Crkve u Hrvata, formirani koncept nacije, naroda, države i religije, sasvim je normalno da sve zdravo odumire, pa i zdrava vjera, ono što ostaje, ostaje na razini ogorčene, radikalizirane nakaznosti.^[79]“

Dana 24. rujna 2022. gostujući u programu N1 televizije teologinja i „mirovna aktivistkinja“ Ana Raffai osvrćući se na navodni pad broja katolika izjavila je: „Ako se, dakle, u jednoj zemlji u kojoj se većina deklarira kao katolici javlja veći broj ateista, za mene je to znak da se unutar tog društva događa proces demokratizacije. Ljudi koji se doživljavaju kao manjina imaju prostor da se nazivaju drugačije i u tom smislu mislim da je to dobro.“^[80]  Raffai iznosi nelogičnu tvrdnju usmjerenu protiv vjernika. Vodeći se tom logikom bilo bi očekivano da će doći do porasta postotnog udjela i drugih manjina zbog procesa demokratizacije. Rezultati popisa to jasno opovrgavaju budući da je ukupan broj pripadnika i postotni udio svih nacionalnih manjina izuzevši romske u padu.^[81]

Dana 25. rujna 2022. novinar Ivan Violić na portalu Telegram objavio je članak u kojem ističe da se Crkva mora pod hitno mijenjati ako misli prestati gubiti vjernike. Kategorički i bez ikakvih dokaza tvrdi da je Crkva u Hrvatskoj postala državna te da se sve više ljudi osjeća katolicima, ali ne i pripadnicima Katoliče Crkve, što ne proizlazi iz podataka Popisa.^[82]

Dana 26. rujna 2022. Robert Bajruši u Jutarnjem listu donosi članak pod naslovom: „Već 30 godina srozava se ugled Katoličke Crkve u Hrvatskoj. Zato pad broja katolika i nije iznenađujuć“. Premda novinar opravdano kritizira reakcije likovanja nad smanjenjem broja katolika na kraju svoje analize citira sociologa religije, znanstvenog savjetnika i akademika Akademije znanosti i umjetnosti Bosne i Hercegovine Ivana Markešića koji uvredljivo za Crkvu piše: „Ostala je i dalje sluškinja Partije, ovaj put HDZ-a.^[83] Markešićeva tvrdnja da je Crkva bila službenica Saveza komunista Jugoslavije i da je trenutačno službenica Hrvatske demokratske zajednice nema nikakvo utemeljenje u stvarnosti.

Dana 1. listopada 2022. na portalu Večernjeg lista objavljena je kolumna „Pola milijuna ljudi nestalo je, a panika je jer je katolika 4% manje. Možda su to oni što su krali pa ih je crkveni sud časti isključio iz članstva“ novinara Gorana Gerovca. U uvredljivom tekstu u kojem se katoličanstvo poistovjećuje s primitivizmom, Gerovac, između ostalog, naziva Svetog Oca komunjarom: „Recimo, možda je stanoviti broj katolika odustao od Crkve zbog komunjare koja godinama sjedi u Vatikanu.“ Također, vjernike poopćeno, posprdno i stereotipizirano naziva lopovima: „A možda su, jednostavno i kratko, ti katolici ostali zaboravljeni i nepopisani po pritvorima i zatvorima u kojima su završavali nakon što su previše voljeli sve što je hrvatsko.“ Pogrešku Državnog zavoda za statistiku Gerovac je iskoristio kako bi se preko Crkve obračunao sa svim, po njegovom sudu problemima u hrvatskom društvu u maniri anticrkvenih propagandnih aktivnosti.  [84] 

Dana 7. listopada 2022. Jutarnji list donosi tekst Inoslava Beškera pod naslovom „Ima sve više ljudi koji i dalje intimno vjeruju u Boga, a ne vjeruju u crkvenu interpretaciju“. Premda je popisni problem DZS-a do trenutka objave razjašnjen i korigiran, Bešker donosi paušalne zaključke koji ni po kojoj logici ne proizlaze iz konačnih i korigiranih rezultata popisa.^[85]

Sukus pokrenute medijske hajke i količina paušalnih teorija iznesenih o ovoj temi pokazuje količinu netočnih i samo na temelju a priori stava protumačenih podataka koji se, bez obzira na korekciju brojki zadržavaju u javnom prostoru i ostaju trajno prisutni u javnom narativu. Tijekom posljednjih tjedana rujna i prvih tjedana listopada javna medijska     kvazisociološka i kvazipolitološka rasprava sveobuhvatno je pokrenuta o razlozima zašto je Katoličke Crkva izgubila velik postotak vjernika, ali nakon što je objavljeno da je došlo do pogreške, javna rasprava ostala je uskraćena za širu raspravu o odgovornosti Državnog zavoda za statistiku za pogrešku.. Postavlja se prema tomu sasvim opravdano pitanje bi li se ova pogreška tolerirala da je Državni zavod za statistiku pogriješio u popisivanju pripadnika koje druge religijske zajednice u Hrvatskoj, kako od strane državnih tijela nadređenih Državnom zavodu za statistiku, tako i od strane medijske scene? Unatoč tomu što je medijski prostor dugi niz godina obilježen sustavnim blaćenjem Katoličke Crkve i difamacijskim antikatoličkim kampanjama, u Hrvatskoj se i dalje najmanje 83,6 % građana izjašnjava katolicima što je za samo 2,7 % manje nego što je utvrđeno na Popisu stanovništva u 2011. godini.

Lažno prikazivanje i ismijavanje katoličkog nauka

U javnim se napadima na nauk Katoličke Crkve u 2022. godini istaknuo bivši adventistički pastor i bivši dekan Adventističkoga teološkog fakulteta u Maruševcu Željko Porobija. On u svojim kolumnama koje objavljuje na portalu Index.hr sustavno nastoji diskreditirati katoličke vjerske istine, pogrešno protumačiti biblijske tekstove, podvrgnuti ruglu stereotipno promatrane katoličke vjernike i manipulirati zlonamjerno interpretiranim događajima iz povijesti Crkve.

Dana 9. siječnja 2022. na portalu Index.hr kolumnist Željko Porobija u članku  „Je li Isus bio oženjen?“ pokušava na temelju povijesnih, kulturoloških i religijskih podataka odgovoriti na pitanje u naslovu članka. Pritom necjelovito tumači činjenice o katoličkom nauku: „Morate biti prilično naivni ako ozbiljno mislite da stasalog tinejdžera Isusa, kojemu su tek počele rasti dlačice na licu, nitko nije ni za koga vjenčao, jer su u njemu vidjeli nešto posebno. Ideja da je Isus bio drugačije dijete, da je već kao beba hodao i govorio (i činio čuda), pojavit će se tek u apokrifnim Evanđeljima, koje ni Crkva ni povjesničari ne uzimaju za ozbiljno.“^[86] Premda je činjenica da apokrifna Evanđelja prikazuju Isusa kako čini čuda kao beba što odbacuju i Crkva i povjesničari, nije točno da iz Evanđelja ne proizlazi činjenica da Isus nije smatran posebnim djetetom, pogotovo kada su u pitanju njegovi roditelji koji bi, uzgred budi rečeno, imali presudnu ulogu u pronalaženju bračnog suputnika.

Dana 6. veljače 2022. opisujući samog sebe kao teologa i bivšeg pastora koji je postao ateist, Željko Porobija na portalu Index.hr pokušava u članku raspravljati o teološkim pitanjima donoseći na temelju slabih i spornih argumenata ad hoc konačne zaključke koji se, premda se oštro protive naučavanju Katoličke Crkve, doimaju kao da se radi o izricanju kakve dogme. Tako je u članku pod naslovom „Crkva želi državu kojom vlada Božja volja i nikad se toga neće odreći“ iznio niz paušalnih tvrdnji: „Najjednostavnije rečeno, Isus i njegovi prethodnici htjeli su jedno pravedno i egalitarno društvo, na čijem bi se čelu nalazio od Boga pomazani vladar, odnosno, Mesija. Taj bi vladar bio i kralj i svećenik i prorok – pa je jasno da govorimo o pravoj teokratskoj državi.“ Pritom se pozvao na vlastitu analizu Isusovih riječi da treba dati caru carevo, a Bogu Božje, no nije uzeo u obzir primjerice Isusov odgovor Pilatu: „Moje kraljevstvo nije odavde“.^[87] Porobija se nije zaustavio na tome pa je napisao i: „Ne, nisu u pravu s idejom da je Isus bio Mesija i Božji Sin, drugo lice Trojstva; nisu u pravu ni s onom temeljnijom idejom da postoji Bog. U pravu su samo u tome što su dobro shvatili temeljnu nakanu svog osnivača: državu kojom vlada Božja volja, a ne neka sekularna vlast odvojena od Crkve.“^[88] Porobija, dakle, prvo tvrdi da zna što su htjeli „Isus i njegovi prethodnici“, onda netočno tumači što je Crkva shvatila i što je bila „temeljna nakana osnivača Crkve“, a onda sve te svoje neistine o Crkvi napada pod egidom borbe za sekularnu državu. Pritom, što ne čudi s obzirom na prethodno, propušta informirati čitatelje da je upravo Katolička Crkva osmislila koncept odvojenosti duhovne i svjetovne vlasti  i za koji se stoljećima borila. I taj pokret naravno nije nastao 1700 godina nakon Krista kako Porobija prikazuje, već počeci odvajanja duhovne i svjetovne vlasti, na inicijativu Crkve sežu još u 10. i 11. stoljeću na valu promjena koje su zahvatile Crkvu pod utjecajem benediktinskog samostana u Clunyju. Nauk Katoličke Crkve koji Porobija napada nije nauk Crkve, već njegova interpretacija istog. On, dakle, izmišlja što Isus, Crkva i dr. misle i kažu, zatim to što je izmislio napada i koristi za blaćenje Katoličke Crkve.

Dana 6. ožujka 2022. Željko Porobija pišući za portal Index.hr iznosi vlastiti stav o pitanju eutanazije te tvrdi da država i Crkva nemaju pravo nikome braniti da odabere način na koji će umrijeti. Iako svoj članak zaključuje porukom da ne prisiljava vjernike na eutanaziju te  od njih traži da njega ne prisiljavaju na prirodnu smrt, prethodno s prvoloptaškim kritikama kritizira katolička učenja o tom pitanju: „Sve ono što danas znamo o drugim živim bićima umanjuje tu apsolutnu posebnost čovjeka, stoga nisu toliko u krivu ni oni koji zabranjuju i ubijanje drugih životinja. Ili, ako ste već vjernik, razmislite dobro koliko je zapovijed ‘Ne ubij!’ relativizirana u samoj Bibliji (i kršćanskoj povijesti), u kojoj se ubijalo i zlikovce i inovjernike i žene i djecu“.^[89] Porobija priznaje apsolutnu toleranciju (do apsurda) samo u slučajevima kada njemu treba priznati pravo na (uglavnom neargumentirano) mišljenje. S druge strane Crkvi će poricati pravo na gotovo svaki stav premda on proizlazi iz njezina nauka koji Porobija uglavnom ne razumije.

Dana 6. travnja 2022. u tekstu pod naslovom „Ovo su stvari koje vas uče svećenici, a teolozi se s njima nimalo ne slažu“ Indexov kolumnist Željko Porobija napada svećenike suprotstavljajući ih teolozima, premda su svi svećenicu ujedno i teolozi. Piše: „A dogme se ne diraju, tako da svećenici pričaju pred masama po svome, dok teolozi pišu u knjigama koje čita tek šačica entuzijasta.“^[90] Razlog što o kompleksnim teološkim temama svećenici ne propovijedaju na svetoj misi jest taj što ona nema  cilj proučavati vjerodostojnost, povijesnost, lingvističku pozadinu i druge kvalitete teksta već prenijeti duhovnu poruku i religijsko nadahnuće koje biblijski tekst donosi, te joj je svrha, prije svega, euharistijsko blagovanje u zajedništvu Tijela i Krvi Kristove.

Dana 18. prosinca 2022. na portalu Index.hr Željko Porobija u članku „Zašto Bog ne uslišava molitve nogometaša?“ ismijava se s konceptom molitve i po vjerskoj osnovi diskriminira nogometaše koji za vrijeme utakmica zahvaljuju Bogu za postignut pogodak ili uspješno odigranu utakmicu. Tako piše: „Stoga je pokušaj utjecanja na njegov um apsolutno nepotreban. Ako je tako svemoćni um odlučio, Dinamo će na ljeto 2517. proslaviti 500. uzastopnu titulu prvaka Hrvatske, kakve god molitve upućivali navijači Hajduka, Osijeka i Rijeke.“ Pritom, Porobija kao i u brojnim drugim slučajevima prejudicira pitanja unutarnje pobožnosti, dovodeći do apsurda svoj zaključak da se svaki nogometaš moli samo i isključivo za pobjedu.^[91]

 

 

U Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu od prosinca 2021. do veljače 2022. postavljena je izložba „Leo Katunarić Kadela: Izbrisano/Cancelled“. Izložba naslovnog interdisciplinarnog umjetnika ima namjeru propitkivati suvremeni transhumanistički pokret i kulturu otkazivanja, no sadržajno miješa pojmove digitalnog doba s katoličkim religijskim simbolima i predmetima. Na izložbi je, između ostalog, ruglu izložena i pozlaćena pokaznica s fingiranim presvetim oltarskim sakramentom te je u pozivu na izložbu napisano i sljedeće: „Procesija traje do veljače 2022. godine, kad ćemo doživjeti veliku katarzu dolaska nestabilnog boga! Pratite nas i sudjelujte u svakom od ovih koraka – hodočašćima procesije i velikoj katarzi dolaska!“^[92] Premda autor izložbom vjerojatno želi aludirati na zabrinjavajuću pojavu prerastanja transhumanističkog pokreta u digitalnu religiju, neprihvatljivo je da se sakralni predmeti i simboli koriste u tom svojstvu pogotovo zato što izložba poistovjećuje isključivo katoličke simbole s pojmom religije općenito.

Dana 18. kolovoza 2022. Marko Vučetić na portalu Autograf donosi tekst pod naslovom: „Pravovjerne Srbe i pravovjerne Hrvate veže homoseksualnost“. U njemu povezuje Katoličku Crkvu sa skandaloznim istupom velikodostojnika Srpske pravoslavne Crkve – banatskog vladike Nikanora. On je, između ostalog, izjavio da bi pucao na homoseksualce da posjeduje oružje. Vučetić zatim uspoređuje Katoličku Crkvu u Hrvatskoj sa Srpskom pravoslavnom Crkvom i utvrđuje da kršćanstva nema ni u jednoj od tih crkava. I, bez utemeljenja u povijesnim ili drugim dokazima, u konačnici i iskustvom građana u Domovinskom ratu, da su obje jednako nacionalističke i militarizirane. Uz to, Vučetić navodi i:  „Čak i neki, naoko bezopasni i familijarno-posesivni odnosi prema Blaženoj Djevici Mariji, kada je se poima kao kraljicu Hrvata, u sebi nose destrukciju izvorne kršćanske poruke.“^[93] Vučetić svjesno vrijeđa osjećaje vjernika, nakaradnom tezom da bi iskazi ljubavi i štovanja prema Djevici Mariji u bilo kojem narodu značili „destrukciju izvorne kršćanske poruke“.

Napadi na Crkvu i vjernike u kontekstu potresa

Dana 7. siječnja 2022. portal Tačno.net i novinar Vedran Sršen o godišnjici petrinjskog potresa nastavljaju anticrkvenu kampanju obilježenu traženjem žrtvenog jarca u kontekstu potresa koju je portal Tris   pokrenuo još 5. siječnja 2021. Premda su neposredno nakon potresa Katoličku Crkvu neki mediji i političari neutemeljeno okrivljavali za  „nedovoljno pomaganje nastradalima“ sada Tačno.net  Crkvu proziva za obnovu crkava nakon potresa, implicirajući da zbog toga nisu obnovljeni stambeni objekti. Sršen izjednačava Crkvu koja obnavlja srušene crkve i Vlast koja kuće ne obnavlja dovoljno brzo te piše: „Kakva je to država i vlast koja prioritet u obnovi daje rekonstrukciji crkava, a ne živom čovjeku?“ U članku se sisačkog biskupa Vladu Košića naziva „biskupom koji plače za NDH“ i „biskupom koji ljubi ruke ratnim zločincima“ te se prema ustaljenoj špranci blaćenja, optužuje Crkvu za političko-korporativno-financijsku spregu a da za nijednu optužbu nije iznesen nijedan dokaz.^[94]

Dana 12. listopada 2022. na portalu Večernjeg lista novinarka Renata Rašović osporava pravo na slobodu prakticiranja religijskih obreda napadom na miroljubivu molitvu na glavnom zagrebačkom trgu u članku pod naslovom: „A zašto se molitelji s Trga umjesto ‘duhovne obnove’ ne dohvate obnove Banovine?“^[95] Spominjući molitelje na Trgu, novinarka se referirala na molitvu krunice muškaraca koju svake prve subote u mjesecu na glavnom zagrebačkom trgu i nizu glavnih trgova u Hrvatskoj organizira organizacija Muževni budite. Premda je atmosfera napada na Crkvu u kontekstu potresa i obnove splasnula s protokom vremena, ovaj članak pokazuje kako se dugo zadržavaju javno propagirane konstrukcije, neistine i neutemeljene optužbe. Rašović je postupila prema standardnom modelu. Odnosno, kada nije mogla naći adekvatan argument protiv vjernika okupljenih u molitvi odlučila se prozvati ih za proizvoljno odabrano nečinjenje. Cijelu skupinu ljudi koji su molili, i koji su npr. osobno mogli biti pogođeni potresom, Rašović je u maniri totalitarne propagande, optužila da ne pomažu dovoljno ljudima na Banovini. Po istom principu već godinama ne jenjava javna rasprava o blaženom Alojziju Stepincu kojega se u nedostatku argumenta proziva za proizvoljno odabrane propuste. Primjerice, premda je nadbiskup Stepinac tijekom Drugoga svjetskog rata organizirao spašavanje velikog broja pripadnika židovskog i srpskog naroda koje su progonile vlasti Nezavisne Države Hrvatske, u javnom se prostoru  signaliziranjem vrline – javnim prozivanjem za nečinjenje kojem je cilj prikazati tobožnju moralnu superiornost autora – ističe da nadbiskup nije učinio dovoljno za spas progonjenih. Pa iako novinarka Rašović nije upoznata s osobnim i profesionalnim angažmanom svakog pojedinog vjernika u obnovi potresom pogođenih područja, ne libi se iznijeti osudu koja najzad nema nikakve veze sa stvarnom analizom stanja, već signaliziranjem vrline u cilju zamijene teza pledira izreći vlastito neslaganje s molitvenim nakanama vjernika okupljenih u molitvi krunice prema identičnom modelu kako se u javnom prostoru diskreditira nadbiskup Stepinac.

Iznošenje neistina o blaženom Alojziju kardinalu Stepincu

Blaženi Alojzije kardinal Stepinac rodio se u Krašiću 1898. godine, a preminuo je 1960. godine u kućnom pritvoru, također u rodnom Krašiću Sa samo 36 godina, 1934. imenovan je zagrebačkim nadbiskupom koadjutorom, a od 1937. godine do svoje smrti obnašao je dužnost zagrebačkog nadbiskupa i metropolita. Tijekom Drugoga svjetskog rata aktivno je pomagao progonjenim i potlačenim narodima na području fašističke, totalitarne i marionetske Nezavisne Države Hrvatske, a po završetku rata i uspostavi jugoslavenske, komunističke i totalitarne diktature aktivno se protivio ubojstvima klerika, otimanju crkvene imovine, te stvaranju nacionalne crkvene organizacije odvojene od uprave Svetoga Oca. Zbog toga je na montiranom sudskom procesu 1946. godine bio osuđen na 16 godina zatvora pod optužbama da je surađivao s okupatorskim režimom. Od 1946. do 1951. zatvorsku je kaznu odsluživao u zatvoru u Lepoglavi, a potom mu je, pod pritiskom svjetske javnosti, dozvoljen boravak u kućnom pritvoru u Krašiću. Papa Pio XII. imenovao ga je kardinalom 1952. godine. Papa Ivan Pavao II. 1998. proglasio je nadbiskupa Stepinca blaženim kao mučenika komunističke diktature.[96] Iako postoje nepobitne znanstvene činjenice koje pokazuju da je nadbiskup Stepinac bio osuđen pod izravnim političkim diktatom, da je njegovo suđenje bilo utemeljeno na falsificiranim dokumentima i lažnim svjedočenjima te da su ga komunističke vlasti tijekom njegova boravka u zatvoru i kućnom pritvoru sustavno trovale, perpetuiranje lažnih optužbi na račun nadbiskupa Stepinca i dalje nailazi na plodno tlo unutar krugova suvremene velikosrpske propagandne ideologije, ali i u krugovima anticrkvenih propagandista u Hrvatskoj. Nadbiskupu Stepincu tako se u javnom prostoru svake godine iznova sudi za stravične zločine koje su tijekom perioda Nezavisne Države Hrvatske počinili drugi, a u nedostatku dokaza koji bi utvrđivali nadbiskupovu upletenosti i u jedno zlodjelo, kritičari nerijetko pribjegavaju kako namjernom pogrešnom interpretiranju dokumenata, tako i anakronom i antiznanstvenom pristupu mijenjanja povijesti signalizacijom vrline nerijetko postavljajući pitanja poput: „Zašto nadbiskup nije reagirao?“ i „Zašto nadbiskup nije učinio više?“ Na taj se način u javnom prostoru kao i tijekom montiranog sudskog procesa kroz lik  nadbiskupa Stepinca obračunava s Katoličkom Crkvom u Hrvatskoj, njezinim djelovanjem i vrijednostima.

Dana 19. siječnja 2022. u obnovljenoj pravoslavnoj Crkvi svetog Jovana Bogoslova u banatskom mjestu Bela Crkva, na velikoj fresci strašnog, tj. posljednjeg suda prikazan je bl. Alojzije kardinal Stepinac kako gori u paklenoj vatri.^[97] Na ovaj grubi čin vjerske netrpeljivosti i mržnje prema Katoličkoj Crkvi i hrvatskom narodu, reagirao je beogradski nadbiskup Stanislav Hočevar pitajući se: „Kako je moguće da jedan kršćanski hram govori o nečemu o čemu se ne usudi govoriti čitava Crkva: nekoga stavlja u pakao.“^[98] Nakon zgroženosti nezapamćenom kršćanskom nesolidarnošću te otvorenom demonstracijom stajališta Srpske pravoslavne Crkve o ekumenizmu i dijalogu, iz iste su Crkve opovrgavali da se na fresci nalazi nadbiskup Stepinac. Ipak su detalj s prikazom njegova lika  pristali ukloniti. Da uvrede Katoličke Crkve i Stepinca kao njezina blaženika nije bila slučajna i sporadična dokazuje i izjava samoproglašenog episkopa Raško- prizrenske eparhije u egzilu Ksenofonta koji je, govoreći o spomenutoj fresci,  izjavio: „Tu se pomalja veliki zločinac i heretik Alojzije Stepinac. Znamo tko su bili nadahnitelji tih zločina ustaških za koje su dobili pohvale iz pakla i Rima. Kakva vjera, takvi i mučenici.^[99]

Dana 10. veljače 2022. „Ističu Stepinčeve kreposti, blebeću, a jedva tko pokazuje ozbiljnost trenutka i nosi masku“, riječi su kojima je novinar Drago Pilsel na svojem Twitter profilu komentirao sveto misno slavlje povodom spomendana blaženog Alojzija kardinala Stepinca u njegovu rodnom Krašiću.^[100] Dodajmo činjenicu da nošenje maske u trenutku održavanja svete mise nije bilo propisano ni obavezno. Očito je da je Pilselu „nenošenje maske“ poslužilo samo kao izgovor za blaćenje Crkve i napad na kardinala Stepinca.

Dana 10. veljače 2022. Index.hr na Stepinčevo objavljuje članak pod naslovom „Na današnji dan umro je Stepinac. Podsjećamo kako je govorio o ženama“ u kojem anakrono i izvankontekstualno spajaju nekolicinu Stepinčevih propovijedi i pisama u kojima navodno iznosi mizogine stavove i „ženama poručuje da ostanu doma i budu kuš“.^[101] I premda je najprije bespredmetno i u rangu najradikalnije kulture otkazivanja povijesne osobe promatrati suvremenim gledištem, kada bismo Stepinčeve poruke izdvojene u ovom članku promatrali u cijelosti, lako bismo uočili da blaženik u njima u duhu vremena ističe evanđeoske krijeposti,  koje su pozvani slijediti sve vjernice i vjernici.

Dana 13. veljače 2022. portal Autograf objavljuje članak Drage Pilsela „Pokvarenim Stepinčevim kompasom do đubrišta povijesti“ u kojem autor ponavlja svoju izmišljotinu da se štovanje blaženog kardinala Stepinca nije ukorijenilo u Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj. Ponovno pokušava kritizirati Stepinčev život nabrajajući zločine počinjene u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i tvrdi u formi pitanja da Stepinac na njih nije reagirao. Tako piše i sljedeće: „Mnogi se, s pravom, pitaju: kako može biti uzor netko komu je najveći problem dok su se provodili genocidi nad Židovima, Srbima i Romima – psovka, kratke suknje i seks?“^[102]  Osim što ne navodi da je dokumentirano da je kardinal Stepinac reagirao na rasne zakone i zločine, Pilsel kardinalu pripisuje odgovornost za svaki zločin u NDH, ne donoseći nikakav dokaz da je u aktualnom vremenu nadbiskup s tim zločinima uopće bio upoznat. Pilsel istodobno relativizira brojna dokumentirana dobročinstva upravo prema onima koje je ustaški režim progonio. Pilsel čak nadbiskupu spočitava što je tijekom rata propovijedao katolički nauk. Pilselov članak utemeljen je na netočnim činjenicama, neutemeljenim optužbama i a prori stavovima koji su u potpunom raskoraku sa znanstvenim spoznajama o ovom pitanju. O Stepinčevom spašavanju Roma, Židova i Srba, između ostalih, pisala je i Ester Githman, američka povjesničarka židovskog podrijetla, autorica znanstvenih monografija When Courage Prevailed: The Rescue and Survival of Jews in the Independent State of Croatia 1941-1945. i Alojzije Stepinac: Pillar of Human Rights. Githman u navedenim knjigama, ali i u drugim znanstvenim studijama pokazuje da isključivo zahvaljujući djelovanju istaknutih pojedinaca, filantropa, među kojima se najviše istaknuo nadbiskup Stepinac,  židovska zajednica na području Nezavisne Države Hrvatske nije u potpunosti iskorijenjena čemu je nepobitni dokaz i sama Githman koja je kao dijete i osobno spašena s područja NDH.[103] O netočnoj tvrdnji da nadbiskup Stepinac nije rekao ništa protiv progona Roma te da je propovijedao isključivo o ćudorednim pitanjima, dokumentarno i faktografski nepobitno govori ulomak Stepinčeve propovijedi na blagdan Krista Kralja 25. studenoga 1942. u kojem je poručio: „Katolička Crkva uvijek je osuđivala  i danas osuđuje svaku nepravdu i nasilje u ime klasnih, rasnih i narodnosnih teorija.“^[104] Ovaj podatak iznio je još 1946. na insceniranom suđenju Stepinčev branitelj dr. Ivo Politeo, a optužbe na tragu Pilselovih u optužnici inspiriranoj komunističkom, totalitarnom i staljinističkom doktrinom iznosio je javni tužitelj Jakov Blažević. Hrvatski sabor još je 1992. godine izglasao “Deklaraciju o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu”, a izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zagrebu 2016. godine u cijelosti je odbacilo presudu nadbiskupu Stepincu kojom je osuđen na 16 godina zatvora.[105] Perpetuiranje lažnih i dokazano neutemeljenih navoda nastavak je antidemokratskog obračuna s Katoličkom Crkvom.

Dana 10. travnja 2022. osvrćući se na komemoraciju IX. bojne HOS-a „Rafael Vitez Boban“ u Splitu na kojoj je izaslanik potpredsjednika Vlade i ministra branitelja Tome Medveda brigadir Matko Raos izjavio: „Morate znati, da nije bilo 10. travnja 1941., ne bi bilo ni današnje Hrvatske.”, novinar Drago Pilsel na portalu Autograf za rehabilitaciju fašizma i ustaštva prozvao je zagrebačkog nadbiskupa kardinala Bozanića, zadarskog nadbiskupa i predsjednika Hrvatske biskupske konferencije Želimira Puljića i Katoličku Crkvu u cjelini. Svoje optužbe temeljio je na  nizu historiografski upitnih i netočnih podataka o nadbiskupu Stepincu te zlonamjerno, anakrono i izvankontekstualno konstruiranih citata. Primjerice citira pastirsko pismo nadbiskupa Stepinca: „Svojim je biskupima 28. travnja 1941. pak poslao okružnicu u prigodi uspostave (marionetske) hrvatske države: ocjenjujući da je riječ o „najzamašnijim događajima u životu hrvatskog naroda…, o davno sanjanom i željkovanom idealu”.^[106] Premda Pilsel nastupa s pozicije donositelja novoga znanja, ovi podaci odavno su poznati i interpretirani u historiografskim raspravama, potpuno suprotno od njegovih zaključaka. Stepinac je, kao i većina javnosti u NDH, pozdravio osnutak hrvatske države, ali suočen sa zločinačkim i totalitarnim karakterom iste, postaje sve veći neprijatelj režima i jedan od najvećih prijatelja žrtava istog režima. Navedeni istup brigadira Raosa, nije imao  nikakve veze ni s Katoličkom Crkvom, ni s nadbiskupom Stepincem, a Pilsel  ga je iskoristio za neargumentirani napad na nadbiskupa Stepinca i aktualno vodstvo Katoličke Crkve.

Dana 1. srpnja 2022. publicist i povjesničar Ivo Golstein dao je intervju za Nacional povodom anonimnog prijetećeg e-maila  koji je zaprimio. U intervjuu je prijetnju koju je zaprimio povezao s medijskim prenošenjem negativne recenzije njegove posljednje knjige Antisemitizam u Hrvatskoj od srednjeg vijeka do danas koju je objavila politologinja prof. dr. sc. Mirjana Kasapović. Kasapović je u svojoj znanstveno utemeljenoj i stručnoj recenziji dovela u pitanje ne samo vjerodostojnost Golsteinovih dokaza i interpretacija, nego i znanstvenu utemeljenost njegovih metodoloških postupaka. Golstein  u intervjuu nije pobio tvrdnje prof. Kasapović, ali je  uporno inzistirao na  iznošenju neistina o kardinalu Stepincu. Tako navodi: „Hrvatska gradi društvo na temeljima ideja Franje Tuđmana i Alojzija Stepinca, ali oni ne mogu biti idejni vođe, među ostalim i zato što su autori, ili su odgovorni, za antisemitizam.“ Kao dokaz za optuživanje nadbiskupa Stepinca za antisemitizam naveo je činjenicu da je u jednom broju novina Katolički tjednik prenesena antisemitska uredba Ante Pavelića, poglavnika Nezavisne Države Hrvatske.^[107] Golstein je pritom „zaboravio“ navesti sljedeće: Kao prvo pravila izdavanja novina tijekom 19. i prve polovice 20. stoljeća. Novine su na svojim prvim stranicama uglavnom prenosile službene obavijesti državnih organa bez intervencija u tekst budući da na iste nisu imale pravo već i zbog sveprisutne cenzure. Također, i na ovom mjestu vrlo je zanimljivo uočiti da se velik dio izmišljene i pravomoćno srušene optužnice protiv kardinala Stepinaca temelji upravo na navođenju pojedinih profašističkih citata iz katoličkog tiska nad kojim je, prema tumačenju tužitelja Jakova Blaževića, Stepinac imao vrhovno uređivačko pravo.[108] Takvo tumačenje nipošto ne odgovara istini, a čak ni na montiranom suđenju Komunističke partije nije dokazano. Uporno optuživanje Stepinca u 2022. godini po istom modelu kao i na montiranom suđenju, uz identične argumente, nakon što su sve takve optužbe dokazima pobijene, gruba je povreda istine i necivilizacijski akt mržnje.

Dana 30. srpnja 2022. na portalu Novosti Hrvoje Šimičević objavljuje članak „Kaptol i dječja prihvatilišta“ u kojem se referira na prosvjedno pismo koje su biskupi zagrebačke metropolije uputili Srpskoj pravoslavnoj Crkvi zbog uvrštavanja „svete djece mučenika jastrebarskih i sisačkih“ u pravoslavni kalendar. Šimičević  na temelju rezultata istraživanja povjesničarke Nataše Mataušić diskreditira sve hrvatske povjesničare koji su iznijeli drugačije interpretacije o pitanju stradanja djece u sisačkom i jastrebarskom logoru tijekom Drugoga svjetskog rata te ih neargumentirano naziva „naslonjenima na Kaptol“. Također, Šimičević bez argumenata u maniri komunističke propagande  diskreditira i vrijeđa Katoličku Crkvu tezama u ravni teorije zavjere: „Osim što po mnogočemu predstavljaju nulto mjesto zadnjeg vala šire proustaške revizionističke misli, posebno su u tome revni oko narativa o djeci s Kozare. Glavni razlog je osiguravanje svetačke veličine Alojziju Stepincu, kojemu (lažno) daju primat u spašavanju ove djece, a sporedni taj da dezodoriraju stvarnu narav ustaškog režima.“^[109]

Dana 27. kolovoza 2022. kao nastavak prethodne rasprave na portalu Novosti objavljen je razgovor koji je Hrvoje Šimičević vodio s povjesničarkom Natašom Mataušić o stradanju kozaračke djece za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Povjesničarka je, referirajući se na aktualni stav Katoličke Crkve, izjavila: „Iako je gospodinu blaženom kardinalu Alojziju Stepincu bio draži zločinački ustaški od komunističkog režima…“^[110] Davanjem paušalnih i politikantsko-laičkih izjava Mataušić je ne samo oklevetala Stepinca, nego  je dovela u pitanje i svoju profesionalnu čestitost.

Napadi na Crkvu i vjernike u kontekstu zalaganja za pravo na život

 

U svibnju 2022. objava novinarke Ivane Paradžiković o svojoj prijateljici Mireli Čavajdi koja je bila u 25. tjednu trudnoće kada je njezinom nerođenom djetetu ultrazvučno uočen tumor bio je početak medijske i aktivističke kampanje za financiranje feticida javnim novcem.[111] Prema aktualnom je zakonu u Republici Hrvatskoj prekid trudnoće dopušten do 10. tjedna od začeća, a u iznimnim slučajevima pobačaj je dozvoljen i nakon 10. tjedna, i to ako se radi o ugrozi života majke, ako je djetetov daljnji boravak u maternici nespojiv s kasnijim životom po rođenju ili u slučaju kada je dijete začeto  silovanjem ili incestom. U tim je slučajevima pobačaj dopušten do 22. tjedna. Nakon 22. tjedna trudnoće, čin namjernog prekida trudnoće ne definira se pobačajem, već feticidom. Feticid se definira kao čin ili proces usmrćivanja  fetusa, tj. nerođenog djeteta u utrobi majke.[112]  U slučaju Mirele Čavajde liječnici ne bi mogli izvršiti pobačaj, već bi morali izvršiti feticid. Prvo bi trebali  ubiti dijete u utrobi, a zatim izazvati trudove i porod. Postupak feticida nije definiran hrvatskim zakonima, nitko od ginekologa u Republici Hrvatskoj takav postupak ne izvodi i budući da važećim propisima nije definiran, smatra se nedopuštenim. Dekan Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i predstojnik Klinike za ženske bolesti i porode Kliničkog bolničkog centra u Zagrebu prof. dr. sc. Slavko Orešković u kontekstu ove rasprave istaknuo je da dijete Mirele Čavajde – Grga Čavajda – ima velike šanse da preživi porod te je naveo da ograničenje vršenja pobačaja 22. tjednom trudnoće nije odredio samo zakon, već je granica utvrđena na temelju medicinskih znanstvenih istraživanja budući da se smatra da djeca rođena nakon 22. tjedna imaju znatno veću šansu preživjeti izvan majčine utrobe od djece rođene u ranijem stadiju trudnoće.[113] Isto je zaključio i predstojnik Zavoda za perinatalnu medicinu Kliničkog bolničkog centra u Zagrebu doc. dr. sc. Gordan Zlopaša: „To je dijete koje može preživjeti ako se potakne porod sada“. Špekulaciju da će trudnica Čavajda feticid izvršiti u Sloveniji, ako joj se isti ne omogući u Hrvatskoj, Zlopaša je komentirao: „Pretpostavljam da će ga kolege u Sloveniji, želeći biti sigurni da se to dijete neće roditi živo, prije toga na neki način usmrtiti. To bi bio pojam feticida. Feticid bi bio usmrćivanje nerođenog djeteta prije nego što se rodi. Nešto slično eutanaziji. Sada dolazimo do kompleksnog etičkog pitanja: Smijemo li mi to učiniti ili ne smijemo? Nemam podataka da je u Hrvatskoj itko od liječnika, mojih kolega učinio feticid“.[114] Ravnatelj Kliničkog bolničkog centra u Zagrebu i predsjednik Hrvatskog društva za ginekologiju i opstetriciju prof. dr. sc. Ante Ćorušić objašnjavajući nalaz prvostupanjske komisije KBC-a Zagreb, koja je kao i komisije drugih bolnica odbila zahtjev Mirele Čavajde za izvršenje feticida, izjavio je: „Češljali smo stručnu literaturu i zaključili da, bez obzira o kojem se tumoru radi bio on maligan ili benigan uzimajući sve slučajeve opisane u literaturi, je šansa da dijete bude neurokirurški i kemoterapijski zbrinuto ako je maligni, oko 25-30 posto da bude posve izliječeno. A to nije mala brojka.“[115] Nakon što je drugostupanjska komisija KBC-a pod pritiskom javnosti odobrila izvršenje feticida Grge Čavajde na koji je njegova majka upućena u Sloveniju troškove čega je snosio Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje,[116] prof. dr. Ćorušić u HRT-ovoj emisiji Otvoreno, opisao je način izvođenje feticida: „Feticid je, sama riječ kaže, fetus je plod, cilj je ubojstvo ploda. To je doslovni prijevod s latinskog jezika. U Hrvatskoj se ne radi kao i u mnogim drugim zemljama. Inače, radi se o specifičnom, pa pomalo i brutalnom postupku gdje se s iglom ulazi u trbuh trudnice, u njenu maternicu, probijaju se plodni ovoji te se traži umbilicalis, pupkovina, ili fetalno srce i gađa se kalijevim kloridom ili digoksinom. Nakon toga je postupak dilatiranja ili širenja vrata maternice i komadanje ploda velikim kalibrom Vacuum Extractora. Nimalo ugodno za onoga tko to radi“.[117]

Rasprava o slučaju feticida Grge Čavajde i njegovim implikacijama neposredno je prethodila održavanju Hoda za život u 11 hrvatskih gradova na kojem su građani na miroljubiv način izrazili stav o nužnosti zakonske i svake druge zaštite ljudskog života od začeća do prirodne smrti. Pokrenuta javna rasprava o pravu na život koja je u hrvatskom društvu itekako potrebna, a na koju  Udruga U ime obitelji potiče sve zainteresirane društvene skupine i pojedince. Dio medija je iznosio argumente za feticid i protiv feticida, no dio medija uključio se u aktivističku kampanju na propagandistički način pa javna rasprava nije protekla bez diskriminacije, etiketiranja i neargumentiranih optužbi Katoličke Crkve i vjernika.

Dana 9. svibnja 2022. ginekologinja Jasenka Grujić gostujući u emisiji RTL Danas priziv savjesti nazvala je reliktom religije. Referirajući se na podatak da se u Sloveniji samo 3 % liječnika poziva na priziv savjesti te da institut priziva savjeti ne postoji u Švedskoj, ginekologinja Grujić je odgovorila: „Očito se politika i Crkva tamo nisu petljale u profesiju.“^[118]

Priziv savjesti ljudsko je pravo koje proizlazi iz članka 18. Opće deklaracije o ljudskim pravima kojom je zajamčeno da: „Svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi“, a ojačano je i Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima kojim se jamči da u kontekstu rečenih prava: „nitko ne smije biti podvrgnut prinudi“.[119] U velikoj većini zemalja Europske unije pravo na priziv savjesti o pitanju pobačaja precizno je zakonski zajamčeno. Pravo na priziv savjesti jamče 23 zemlje članice EU-a, a samo četiri države Europske unije to pravo zakonski ne jamče. Među države koje ne jamče zakonsko pravo na priziv savjesti o pitanju pobačaja ubraja se i Češka koja ne prisiljava liječnike na vršenje pobačaja niti na propisivanje kontraceptivnih sredstava, već ih obvezuje da pacijentice s navedenim zahtjevima upute drugim liječnicima.[120] U svojoj analizi prava na priziv savjesti pučka pravobraniteljica navodi: „Iako se u javnosti u RH priziv savjesti primarno povezuje s vjerom i vjerskim osjećajima pojedinaca, on se odnosi i na uvjerenje, pa se uz vjernike on odnosi i na druge pojedince koji imaju moralne i etičke nazore zbog kojih odbijaju određene postupke, radnje ili dužnosti.”[121] Feminističko-aktivistički krugovi u kojima je aktivna Grujić, Crvku ne označavaju kao zajednicu vjernika, već je stereotipski označavaju kao moćnu i zavjernički sveprisutnu društvenu organizaciju. Činjenicu da svega četiri od 27 država Europske unije nemaju regulirano pravo na priziv savjesti o pitanju pobačaja, Grujić pogrešno prikazuje kao opći europski trend. Etiketirajući liječnike koji se pozivaju na priziv savjesti iz vjerskih pobuda i iznoseći neutemeljene optužbe na račun Crkve, Grujić je pogrešno oslikala problematiku priziva svijesti u Europi. Isključivo zbog činjenice da je Katolička Crkva jedan od društvenih dionika u hrvatskom društvu koji se zalaže za pravo na priziv savjesti, uključila se u antikatoličku huškačku kampanju.

Dana 9. svibnja 2022. portal Lupiga.com objavljuje članak pod naslovom: „Izjava tjedna: ‘Što učiniti kada majka nosi bolesno dijete? Pasti na koljena i moliti Boga’“. U njemu se prenosi propovijed patera Marka Glogovića,  svećenika i redovnika pavlinskoga reda, osnivača Centra za nerođeni život Betlehem i pokretača cijelog niza pro-life udruženja, projekata i inicijativa. Ismijavajući se Glogovićevu poziv na molitvu za nerođeno dijete i njegove roditelje autor članka izvrgava propovijed ruglu. Tako autor potpisan samo inicijalima navodi i: „‘Roditelji od Gospodina dobivaju milost i snagu da se mogu brinuti i za bolesno dijete, koliko god ih to koštalo’, siguran je pater Marko Glogović koji je ovim svojim istupom pokazao da je u ovakvoj Hrvatskoj spreman za čelnu funkciju u Klinici za ženske bolesti i porode u Petrovoj ili barem na Svetom duhu“.^[122]

Dana 10. svibnja 2022. odgovarajući na pitanje zašto je pobačaj u poodmakloj fazi trudnoće moguće obaviti u Sloveniji, a u Hrvatskoj nije, ginekolog dr. Robert Vulić iz Splita izjavio je: „Kod njih Crkva, kada je u pitanju donošenje ovakvih zakona, nije ostvarila utjecaj kao u Hrvatskoj i oni su to zakonski regulirali.“^[123]

Dana 11. svibnja 2022. Slavica Lukić, nevjenčana supruga predsjednika SDSS-a, Milorada Pupovca, koalicijskog partnera vladajućeg HDZ-a, u Jutarnjem listu objavljuje članak pod naslovom: „Slučaj Čavajda je oštrije nego ikada osvijetlio kronični hrvatski problem – strah ključnih državnih institucija od Crkve.“^[124]  U članku pristrano progovara o pitanju feticida, pobačaja i priziva savjesti, te ovo medicinsko i etičko pitanje koristi za napad na Katoličku Crkvu, bez ikakve argumentacije.

Dana 14. svibnja 2022. novinar Vedran Salvia na portalu Index.hr u članku pod naslovom „Zašto je Hrvatska sve zatucanija? Dvije riječi: Katolička crkva“ diskriminira građane katoličke vjeroispovijedi. Uz ostalo, optužuje Katoličku Crkvu za nametanje vrijednosti hrvatskom društvu. Sve pro-life aktiviste u Hrvatskoj nazvao je „katoličkim fanaticima bez trunke samilosti“, a sve liječnike koji se pozivaju na priziv savjesti oportunistima.^[125]

Dana 14. svibnja 2022. Antifašistički vjesnik, koji se poziva na nasljeđe istoimenog časopisa koji je izdavala Komunistička partija Hrvatske od 1940. godine te na baštinu Narodnooslobodilačke borbe i totalitarnog komunističkog režima, prenio je proglas radikalnih i ekstremističkih organizacija kolektiva fAKTIV, kolektiva ISKRA, Antifašističkog vjesnika i Radničke fronte koji poručuju: „Kontra klerikalizmu, zdravlje ženama, zdravlje narodu!“ U daljnjem tekstu u maniri komunističke propagande napadaju Katoličku Crkvu i vjernike u cjelini: „Sve dok hodači, molitelji i klerikalne organizacije utječu na odluke o reproduktivnom zdravlju, pobačaj u Hrvatskoj neće moći biti dostupan.“^[126]

Dana 15. svibnja 2022. splitska glumica Lana Barić, bivša supruga utemeljitelja radikalno lijeve stranke Nova ljevica Dragana Markovine,  u razgovoru s novinarkom Michaelom Ljubičić za časopis Gloria, govoreći o pitanju regulacije pobačaja u Hrvatskoj, izjavila je: „Osobno, kao podlogu većine problema vidim Katoličku Crkvu koja je pustila pipke po svim javnim sektorima i koja na najperfidniji način upada u privatnost građana i građanki i petlja se u osnovna ljudska prava. Dok se Crkva uistinu ne odvoji od države, o velikim promjenama ne možemo govoriti, pogotovo ne kad su žene u pitanju.“ Barić se više puta u svojim odgovorima na pitanja o raznim temama vraćala na neutemeljeno optuživanje Katoličke Crkve i vjernika. Tako je izjavila da se u Hrvatskoj nikada nije provela sekularizacija te da uzroke problema treba tražiti u Vatikanskim ugovorima, dodavši da se Crkva i država ne smiju miješati u ljudska prava. [127]

Dana 15. svibnja 2022. novinar Željko Porobija za portal Index.hr napisao je članak u kojem se nadovezuje na laž da vršenje pobačaja nije dostupno u bolnicama u RH. Porobija kategorički zaključuje, premda takav tip zaključivanja spočitava svim kršćanima koji se protive pobačaju, da su svi zagovornici prava na život na to potaknuti vjerskim učenjima. Takva netočna tvrdnja diskriminacija je vjernika i povreda prava na slobodu mišljenje i slobodu privatnosti. U tekstu se također netočno tumači  zašto katolički i nauk većine kršćanskih crkava drže pobačaj nedopustivim. Pokazujući pritom potpuno nepoznavanje odnosa katoličanstva i kršćanstva prema patnji, tvrdi:  „Poruka radikalnih kršćana Mireli Čavajdi, poruka koju vam oni neće iznijeti javno, jest vrlo jednostavna: ‘Ti i tvoje dijete trebate patiti!’ Pobačaj bi mogao biti, posebno u ovom slučaju, eskiviranje patnje – i to je krajnji korijen svih kršćanskih zanovijetanja o prekidu trudnoće.“^[128] .

Dana 16. svibnja 2022. Indexov novinar Gordan Duhačeka napao je dr. Ivana Zmijanovića, liječnika šibenske Opće bolnice zbog njegovih izjava iznesenih u intervju koji je još 2018. godine dao za portal Bitno.net,^[129] što samo po sebi dovoljno govori o razmjerima hajke koja je u svibnju bila pokrenuta protiv protivnika feticida, zagovornika prava na život i Katoličke Crkve. Dr. Zmijanović je ginekolog koji je radio pobačaje na početku karijere, no shvativši pogubnost tog čina, s takvom je praksom prestao. U intervjuu je između ostalog progovorio o razgovorima koje je vodio i vodi s trudnicama koje izraze želju za izvršenjem pobačaja i činjenici da su mnoge od njih odustale od pobačaja nakon što bi ih dr. Zmijanović upoznao s posljedicama  i znanstvenim činjenicama o početku ljudskog života. Upravo je to zasmetalo Duhačeku koji piše: „Njegovo objašnjenje otkriva da je zalutao u javno zdravstvo, ali i kako Katolička Crkva i konzervativne udruge uspijevaju u praksi ograničiti ženama zakonom garantirano pravo na pobačaj.“ Duhaček tvrdi da je liječnik zalutao u javno zdravstvo jer se protivi pobačaju te koristi priziv savjesti. Ide i korak dalje tvrdeći: „Zmijanović priznaje i da je svoj način ponašanja prema pacijenticama promijenio pod utjecajem bolničkog kapelana, dakle iz vjerskih razloga, a ne iz profesionalnih ili na temelju neke stručne spoznaje“. Duhaček u svojem članku ide toliko daleko da tvrdi da je prakticiranje katoličanstva  nespojivo s liječničkom profesijom, odnosno ginekološkom strukom. Liječniku Zmijanoviću Duhaček je prišio i etiketu mizoginije, a potaknut istupom dr. Zmijanovića tvrdi da: „Katolička Crkva tako neformalnim i nedemokratskim putevima sa širenjem kadra poput Zmijanovića u praksi zabranjuje pobačaj u Hrvatskoj.“^[130] Demokratsko djelovanje uključuje, između ostalog, uvažavanje ljudskih prava kao što su pravo na slobodu vjeroispovijedi, pravo na slobodu savjesti i pravo na slobodu govora, sva tri prava koja je Duhaček u ovom članku pogazio.

Dana 17. svibnja 2022. u Nacionalu izlazi članak koji u kontekstu kampanje za vršenje feticida u Hrvatskoj (i financiranje feticida javni novcem) optužuje Katoličku Crkvu da je na nagovor njezinih službenika Most nezavisnih lista 2015. godine pristao zataškati dokumente koji su dokazivali da je prof. dr. Ante Ćorušić, aktualni ravnatelj KBC-a Zagreb, počinio profesionalnu grešku izvadivši pacijentici pogrešni jajnik 2014. godine. Most je navodno pristao odustati od javnog objavljivanja te dokumentacije pod uvjetom da Ćorušić ne postane ministar zdravstva, a Crkva mu je, prema navodima članka, nakon toga osigurala ostanak na čelu HDZ-ova Odbora za zdravstvo  te imenovanje na čelo KBC-a Zagreb nakon kojega je u istom navodno nabujalo pozivanje na priziv savjesti. Osim što članak negira svako pravo pozivanja na priziv savjesti, Ćorušića se izlaže javnom linču tvrdnjom da je ugrozio život Mirele Čavajde što se povezuje s njegovom deklariranom pripadnošću Katoličkoj Crkvi. Pozivajući se na neimenovani izvor u članku se također iznose napadi na Crkvu i vjernike: „Ugrožen je i život žene, a katotalibani se iživljavaju nad cijelim nesretnim narodom. (…) Za vrijeme HDZ-ove vladavine zdravstvom, očekuje se stalni, direktni videonadzor Kaptola u svaku hrvatsku ginekološku polikliničku i kliničku ambulantu.“ U članku se prof. dr. Ćorušića vrijeđalo prema vjerskoj osnovi te ga se u pravilu nazivalo katotalibanom. Dr. Ćorušić je u demantiju koji je Nacional bio prisiljen objaviti demantirao tvrdnje izrečene u ovom članku kao i seriju drugih optužbi koje su iznošene u nadolazećim brojevima ovoga tjednika, a između ostalog demantirao je i tvrdnju kojom se za zataškavanje i pogodovanje optužuje Crkva.^[131] Nacional je ovim istupom osim ideološke pristranosti i aktivističke potke pokazao i zabrinjavajuću stopu objave lažnih i neprovjerenih informacija. Također, očigledno je da je prof. dr. Ćorušić postao žrtva nesmiljenog progona tjednika Nacional, a zatim i drugih medija koji su ove lažne vijesti prenosili jer je u javnosti objasnio što je feticid i na koji način se usmrćuje dijete tim postupkom.

Dana 17. svibnja 2022. nekadašnji urednik u Vjesniku koji kolumne objavljuje na portalima s izraženim mrziteljskim stavovima o katolicima i Katoličkoj Crkvi,  Marijan Vogrinec na portalu Tačno.net objavljuje članak pod nazivom „Hrvatski srednji pobačajni vijek inkvizicijske naravi“. U članku se, uz korištenje vulgarizama i govora mržnje, vrijeđaju i etiketiraju po svim osnovama svi realni i percipirani zagovornici prava na život: konzervativne udruge, desna politička scena te HDZ i Vlada Andreja Plenkovića, kojima je glavni inspirator i nalogodavac Katolička Crkva: „Kvazisvjetonazorski gemišt tradicionalnog utjecaja Katoličke Crkve srednjovjekovnom dogmom o „grješnoj Evi“ i amoralna tzv. desna politika tipa „u se, na se i poda se“ i dalje drži ženu, kako je i estradna Severina sasula Berošu u lice, „inkubatorom“ za rađanje, „junicom“. Pa joj onda kojekakvi mlatimudani i samozvanci/ke u „pastirskim“ haljinama, političkim odijelima i bijelim kutama imaju pravo, je li, osorno i sadistički raspolagati maternicom u tzv. pronatalitetno, nacionalno, Božje ili čije već ime!“^[132] Vogrinec u sumanutom nabrajanju nepovezanih podataka piše: „Navodno, više od 70 posto ginekološkog osoblja kronično boluje od tzv. priziva savjesti, pa je – kao u doba Svete inkvizicije i dominikanskog progona „vještica“, npr. jednoga Tomása de Torquemade? – upravo jezivo slušati žene što sve, od koga, gdje i kada doživljavaju pri kraju prve četvrtine 21. stoljeća u javnom zdravstvu RH pokušaju li ostvariti zakonsko pravo na pobačaj.“ Osim što priziv savjesti, koji proizlazi iz temeljnog ljudskog prava na slobodu savjesti, naziva bolešću, Vogrinec povezuje sve kolokvijalne, anticrkvene, ahistorijske  podatke u misaone konstrukcije koje ne možemo deklarirati nikako drugačije osim izrazima patološke mržnje prema Katoličkoj Crkvi i kroničnim nedostatkom argumenata.

Dana 20. svibnja 2022. glumica Helena Minić Matanić za Nacional je izjavila: „Ali tu nisam bitna samo ja, bitna je svaka žena koja bi trebala sama odlučivati o svojem tijelu i postupcima. Točka! Nedopustivo je da Crkva kod nas ima takvu involviranost i utjecaj na sve segmente naših života.“ Zašto je Minić Matanić prozvala Crkvu jedinim krivcem za pitanja pobačaja, ostaje nejasno.

Dana 14. lipnja 2022. Nacional je objavio potpunu izmišljotinu  da je ravnatelj KBC-a Zagreb prof. dr. sc. Ante Ćorušić u Etičko povjerenstvo KBC-a imenovao prof. dr. sc. Tončija Matulića, pročelnika Katedre za moralnu teologiju Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Nacional na ovoj laži gradi priču da Crkva podržava ostanak Ćorušića na poziciji ravnatelja KBC-a unatoč, kako oni tvrde, otkrivenim aferama.^[133] U istom je članku propustio navesti da je prof. Matulić nositelj obaveznog predmeta „Bioetika“ na studiju medicinske biokemije Farmaceutskog-biotehnološkog fakulteta u Zagrebu, suradnik u nastavi predmeta „Medicinska  etika“ na Medicinskom fakultetu u Zagrebu te nositelj predmeta  „Etika u biomedicinskim istraživanjima“ na doktorskom studiju  Stomatološkog fakulteta u Zagrebu.[134]  Dana 18. lipnja Nacionalov novinar Boris Pavelić, inače bivši suprug odvjetnice Line Budak koja je javnosti poznata po zastupanju SNV-ovih Novosti, objavljuje članak pod naslovom: „Crkva preko Ćorušića instalirala svog svećenika u srce Etičkog povjerenstva KBC Zagreb“ te laž o tome da je prof. Ćorušić imenovao prof. Matulića u Etičko povjerenstvo povezuje sa zahtjevom Mirele Čavajde da se izvrši usmrćivanje njezina sina Grge. Pavelić zatim povezuje laž o Ćorušićevu imenovanju Matulića u Etičko povjerenstvo s medijskim napisima da je to povjerenstvo odobrilo dvije sporne transplantacije organa za koje je Etičko povjerenstvo KB Merkur navodno sumnjalo na trgovinu organima, a zatim s karijerom i  životom profesora Medicinskog fakulteta prof. dr. Ćorušića. Pavelić je u članku povezivanjem Matulića i Ćorušića nastojao dokazati da iza brojnih navedenih afera, procesa i djela stoji Crkva koja provodi  tzv. „konzervativnu revoluciju“. Pavelić tako zaključuje: „To otvara mjesto sumnji u otvorenu trgovinu, prema kojoj je Crkva mogla zaštititi Ćorušića, spasiti ga od ostavke te osigurati njegovo profesionalno napredovanje, a on joj je zauzvrat, preko Etičkog povjerenstva, osigurao trajan utjecaj u KBC-u Zagreb.“ Pavelić se zgražavao nad činjenicom da  „predstavnik Katoličke Crkve“ može biti dijelom Etičkog povjerenstva, stvarajući dojam kod čitatelja da je prof. Matulić imenovan u Etičko povjerenstvo kao „predstavnik Katoličke Crkve“. Propušta izvijestiti javnost da je u svakoj bolnici/zdravstvenoj ustanovi sastav, djelokrug rada i način odlučivanja određen Zakonom o zdravstvenoj zaštiti, statutom bolnice i poslovnikom Etičkog povjerenstva. Iako je Nacionalov Pavelić provjerio strukturu etičkih povjerenstava drugih zagrebačkih i hrvatskih bolnica (pritom navevši pogrešna imena nekih bolnica), propustio je informirati javnost da čl. 94. Zakona o zdravstvenoj zaštiti nalaže sljedeće: „Etičko povjerenstvo imenuje upravno vijeće i čini ga najmanje pet članova, od toga najmanje 40 % članova suprotnog spola, s time da najmanje jedan član etičkog povjerenstva treba biti predstavnik nemedicinskih struka i najmanje jedan član koji nije radnik zdravstvene ustanove.”[135] Dakle, prof. Matulić nije imenovan u Etičko povjerenstvo ni kao “predstavnik Crkve”, ni kao svećenik, već kao profesor bioetike. Prof. Ćorušić cijeli je članak ponovno demantirao kratkim priopćenjem u kojem se navodi da je  prof. dr. sc. Tonči Matulić u Etičko povjerenstvo KBC-a Zagreb imenovan još 2001. godine.^[136] Štoviše, prof. Matulić u Etičko je povjerenstvo imenovan 2. ožujka 2001. godine odlukom Upravnog vijeća KBC Zagreb, a odluku je potpisala tadašnja predsjednica Upravnog vijeća, psihologinja i poslije SDP-ova saborska zastupnica, pok. Snježana Biga-Friganović. Također, su supruga i četvorica sinova prof. dr. Ćorušića demantirali  navode da im je pištoljem prijetio u alkoholiziranom stanju te da je bio hospitaliziran zbog psihičkih poremećaja.  Dakle, Nacional je u svojim člancima objavio laži, plasirajući ih  u jeku javne rasprave o feticidu koji je u Hrvatskoj željela izvršiti Mirela Čavajda, uz ostalo, stvarajući lažni dojam da su odluke donesene na temelju medicinske struke u stvari donesene na temelju „utjecaja Katoličke Crkve“. Laž da je prof. Ćorušić imenovao prof. Matulića u Etičko povjerenstvo KBC-a zadržala se u medijskom prostoru i perpetuirala u javnim obraćanjima u narednim mjesecima što se u nastavku Izvješća može vidjeti primjerice u izjavi Sanje Sarnavke od 4. srpnja 2022. Podatak koji potiče na veliku zabrinutost svakako je i činjenica da je protiv dr. Ćorušića, redovnog profesora ginekologije i porodništva na Medicinskom fakultetu u Zagrebu  pokrenuta medijska hajka (od koje smo ovdje prikazali tek manji dio) isključivo, što mediji i ne skrivaju, jer je KBC-ovo prvostupanjsko povjerenstvo odbilo zahtjev za feticid trudnici Mireli Čavajdi i iz razloga što je dr. Ćorušić na temelju svojeg znanstvenog i stručnog znanja i autoriteta javno objasnio da se u spornom slučaju radilo o feticidu te precizno objasnio postupak izvođenja feticida.

Difamacijska kampanja koja je počivala na istraživanju pojedinosti Ćorušićeva ne samo profesionalnog nego i privatnog, obiteljskog života, nije prezala od objave netočnih i neprovjerenih informacija koje su zatim u maniri teorija zavjere i uz pozivanje na „neimenovani izvor“, korištene kako bi se prikazala pozadina njegova djelovanja iza kojeg navodno stoji Katolička Crkva. Unatoč tomu što je javnom kampanjom utemeljenom na lažima o prof. dr. Ćorušiću i Katoličkoj Crkvi  učinjena teška reputacijska šteta, niti jedna od nadležnih institucija nije reagirala na cijeli niz  iznesenih kleveta i laži. Alarmantan i krajnje nedopustiv medijski pristup koji neistomišljenike proganja ne prežući od uporabe najbrutalnijih sredstava, na ovom je primjeru apostrofiran i činjenicom da je glavnim krivcem označena Crkva samo zato što ju se asocijacijski povezuje s protivljenjem pobačaju. Umjetno kreiranje afera utemeljeno na izmišljenim dokazima, govorkanjima i paušalnim zaključivanjima pokazatelj je stvaranja tabloidne atmosfere u kojoj su javni linč i širenje laži  dozvoljeni. Fabriciranjem  afera i medijskim kampanjama javnog linča stvara se ozračje zastrašivanja stručnjaka da iznose svoja u znanosti, struci i etici utemeljena mišljenja koja se ne poklapaju sa stavovima i mišljenjima određenih medija, aktivista ili političkih opcija, a na štetu konstruktivne javne rasprave i demokratskog načina odlučivanja.

Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država 24. lipnja 2022. dokinuo je vlastitu presudu u slučaju Roe vs. Wade iz 1973. godine. Ukidanjem te presude poništena je dotadašnja ustavna zaštita pobačaja na saveznoj razini, a zakonodavne su ingerencije o pitanju pobačaja vraćene saveznim državama.[137]

Dana 1. srpnja 2022. osnivač i dugogodišnji urednik ugašenog lista Feral Tribune Viktor Ivančić[138] povodom poništenja presude Roe vs. Wade od strane američkog Vrhovnog suda u SNV-ovim Novostima objavljuje članak „Đavao u lijesu“ u kojem pokušava odgovoriti na pitanje može li se u Hrvatskoj očekivati zakonska zabrana pobačaja. Osim što je iznio niz teških riječi protiv ginekologa, bolnica i pro-life aktivista kojima je zamjerio činjenicu što su živi i zdravi, obrušio se i na Crkvu: „Iz perspektive Katoličke Crkve – čija je pozicija u hrvatskome političkom i javnom životu, zbog mučke zloupotrebe Božjeg imena i autoriteta, najbliža ulozi koju u biblijskim prozama ima Nečastivi – bio bi to tek očekivani završni udarac, zabijanje Đavla u lijes.“^[139] Grubo vrijeđajući i neargumentirano difamirajući, Ivančić je nastavio višemjesečnu kampanju blaćenja Crkve, isključivo motiviranu činjenicom da je Katolička Crkva jedan od društvenih čimbenika koji se zalaže za zaštitu ljudskog života i poštivanje ljudskog dostojanstva svakog pojedinca.

Dana 4. srpnja 2022. povodom prosvjeda koji je Zaklada Solidarna na zagrebačkom Zrinjevcu organizirala zbog donošenja presude Roe vs. Wade u SAD-u, za N1 televiziji govorila je feministička aktivistica Sanja Sarnavka. Sarnavka je osnivačica i prva predsjednica Zaklade Solidarna, organizacije osnovane 2015. godine zbog, prema osnivačima, rastućeg autoritarizma, antiliberalizma, nacionalizma i ksenofobije u hrvatskom društvu.  Zaklada se bavi financiranjem, promoviranjem i kreiranjem različitih projekata koji se, prema shvaćanju njezinih članova, tiču ljudskih prava, a Sarnavka je trenutačno članica Zakladne uprave-  čelnog tijela Zaklade kojoj je aktualni upravitelj Ivan Blažević.^[140] Jedan od najznačajnijih donatora Zaklade Solidarna je i jedna od najvećih tvrtki u Hrvatskoj – Atlantic Grupa čiji je većinski vlasnik Emil Tedeschi.[141] Govoreći u emisiji Newsnight Sarnavka je ponovila laž da je dr. Ćorušić uveo prof. dr. sc. Tončija Matulića u Etičko povjerenstvo KBC-a Zagreb.  A prof. Matulića je okarakterizirala kao „poznatog fundamentalistu“. Govoreći o nastanku Ustava Republike Hrvatske i činjenici da se u njemu pobačaj ne spominje, Sarnavka je izjavila: „Već se tada razmišljalo o tome kako će Katolička Crkva biti velika potpora HDZ-u, što i jest. Oni su u velikom bratstvu. To je vjerojatno najveća zapreka što nije uređen ni zakon ni što mi nemamo u Ustavu zagarantirano pravo na određivanje koliko i kada će pojedina obitelj imati djece.”^[142]

Dana 22. studenoga 2022. novinar Vedran Salvia na portalu Index.hr objavio je članak pod naslovom „Je li normalno da ispred rađaonice u dubrovačkoj bolnici stoji golema slika Pape?“ U članku koji Salvia piše povodom donacije od 152 000 kuna kojom su vjernici Dubrovačke biskupije kupili tri aparata za ginekološki Odjel dubrovačke opće bolnice. Osim umjetniče slike svetog Ivana Pavla II. kritizira se stav Crkve o pitanju pobačaja i priziv savjesti kao takav. Salvia piše: „To je involviranost Crkve u pitanje pobačaja, odnosno liječničko prihvaćanje klerikalne ideologije, što rezultira pozivanjem na priziv savjesti većine njih.“^[143] Salvia vrijeđa Crkveni nauk nazivajući ga klerikalnom ideologijom, svetog Ivana Pavla II. naziva bivšim papom i prije svega svako prizivanje na savjest liječnika i zdravstvenog osoblja naziva utjecajem „klerikalne ideologije“ što je neargumentirana, svjesna i pristrana objeda. Salvia ne navodi brojne znanstvene dokaze da život svakog pojedinca započinje začećem.

Priziv savjesti je temeljno ljudsko pravo koje je između ostaloga definirano i Rezolucijom 1763. Parlamentarne skupštine Vijeća Europe, a koje jamči da „niti jedna pravna ili fizička osoba neće biti podvrgnuta prisili, neće se držati odgovornom niti će se na bilo koji način diskriminirati ako odbije izvršiti pobačaj ili eutanaziju.“ Hrvatski pak Zakon o liječništvu „propisuje da radi svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja, liječnik ima pravo pozvati se na priziv savjesti“.^[144] Pravo na priziv savjesti umnogome se razvilo temeljem odbijanja vršenja vojne službe i nošenja oružja, no u posljednjih nekoliko desetljeća priziv savjesti u najvećem je fokusu javnosti upravo zbog medicinskih djelatnika čija se moralna, etička i vjerska načela protive izvršavanju pobačaja, eutanazije, potpomognutog suicida ili medicinski potpomognute oplodnje te omogućavanju izvršenja kontracepcijskih postupaka. Upravo stoga, osim Zakonom o liječništvu, pravo na priziv savjesti u nacionalnom zakonodavstvu zajamčeno je i Zakonom o sestrinstvu, Zakonom o dentalnoj medicini i Zakonom o medicinski pomognutoj oplodnji. ^[145] Iako pravo na priziv savjesti nije vjersko pravo i ne spada u domenu prava na slobodu vjeroispovijesti, vjerska uvjerenja mogu biti  jedan od elemenata koji presudno utječe na formiranje stavova liječnika i medicinskog osoblja o vršenju moralno upitnih medicinskih postupaka.  Tako je priziv savjesti iznimno važan i u zaštiti pacijenta, jer osigurava da liječnik može odbiti primijeniti na bolesnika npr. lijek, protezu ili postupak koji mu npr. nalaže HZZO ili neka druga administrativna institucija, a koji on smatra štetnim ili nedovoljno korisnim za svog pacijenta. Zbog asocijativnog povezivanja prava na priziv savjesti s vjerskim uvjerenjima te naukom Katoličke Crkve nepoštivanje i problematiziranje ovoga pravnoga instituta u javnosti se nerijetko povezuje upravo s Crkvom i vjernicima.

Zagrebačka Klinička bolnica Sveti Duh najveća je medicinska ustanova kojom upravlja Grad Zagreb. Bila je jedna od prvih bolnica u Hrvatskoj u kojoj je sve ginekološko medicinsko osoblje još od 2015. godine koristilo priziv savjesti o pitanju izvršavanja pobačaja te se pobačaj u toj bolnici  tijekom dugog niza godina uopće nije vršio. Istovremeno,  u Zagrebu postoje još tri kliničke bolnice s odjelima/klinikama za ginekologiju i porodništvo: KB Merkur, KB „Sestre milosrdnice“ i KB Dubrava.

U siječnju 2022. godine Upravno vijeće Kliničke bolnice Sveti Duh, koje je imenovala  gradska uprava predvođena platformom Možemo! i gradonačelnikom Tomislavom Tomaševićem, imenovalo je novu ravnateljicu bolnice dr. sc. Anu Mariju Šimundić, inače specijalisticu za medicinsku kemiju i laboratorijsku medicinu, koja je po preuzimanju bolnice izjavila da će: „sva svoja znanja i vještine usmjeriti na organizacijske i kulturološke promjene”, a već  u studenom ravnateljica i gradska uprava istaknuli su da se u KB Sveti Duh ponovno vrše pobačaji na zahtjev. Proces kojim je vrh gradske vlasti nastojalo omogućiti izvođenje pobačaja u ovoj bolnici bio je obilježen s 8 kaznenih prijava i 10-ak inspekcijskih nadzora koji su tijekom devetomjesečnog mandata pokrenuti protiv nove ravnateljice i nove uprave bolnice.^[146] Najprije je, prema mišljenju protukandidata nezakonito na poziciju predstojnika Klinike za ginekologiju i porodništvo, iz KB Merkur doveden prof. dr. Ratko Matijević, a zatim je u Klinici zaposleno još dvoje ginekologa uz pomoć kojih je uprava bolnice oformila medicinski tim spreman vršiti pobačaje. Premda postoje dokazi koji ukazuju na činjenicu da je prilikom natječajnih postupaka za nova radna mjesta u Kliničkoj bolnici Sveti Duh došlo do kršenja zakonskih odredbi  natječajnih postupaka, kao i kodeksa i pravila struke, valja istaknuti da je bez obzira na budući sudskih epiloga svake od pojedinih kaznenih prijava/sudskih postupaka tijekom cijele 2022.  godine neosporno vršena javna i neskrivena diskriminacija svih liječnika i medicinskih sestara koji koriste pravo na priziv savjesti. Naime budući da je gradska uprava sustavno najavljivala svoju zauzetost na osiguravanju vršenja pobačaja u KB Sveti Duh,^[147] javno je kršeno pravo na slobodu savjesti i izražavanje vlastitih vjerskih, moralnih i etičkih načela. Medicinsko osoblje zapošljavano u KB Sveti Duh u procesu zapošljavanja nije bilo prosuđivano isključivo na temelju kriterija stručnosti, već je zadirano u privatnost njihovih osobnih uvjerenja koja nipošto ne smiju biti kriterij  zasnivanja radnoga odnosa budući da se na taj način i samo pravo na priziv savjesti obesmišljava. Javnim zalaganjem za osiguravanje uvjeta za vršenje pobačaja, odnosno formiranjem medicinskog tima koji se ne poziva na priziv savjesti, medicinsko osoblje koje se poziva na priziv savjesti obeshrabreno je i od samog sudjelovanja u natječajnom postupku te i na taj način zbog vlastitih uvjerenja diskriminirano. Pri tom treba naglasiti da je u preostale tri spomenute kliničke bolnice u Zagrebu dostupan pobačaj na zahtjev.

Prof. prim. dr. sc. med. dr. sc. hum. Dubravko Habek, dr. med. znanstveni je savjetnik i redoviti profesor u trajnom zvanju zaposlen na Hrvatskom katoličkom sveučilištu gdje predaje kolegije Ginekologija i porodništvo te Povijest zdravstva. Specijalist je ginekologije i opstetricije, supspecijalist fetalne medicine i opstetricije te primarijus ginekologije i opstetricije. Radio je u Općoj bolnici u Bjelovaru i Kliničkoj bolnici u Osijeku, a od 2005. do 2022. bio ja zaposlen u Kliničkoj bolnici „Sveti Duh“. Habek je predavao na Medicinskom fakultetu u Osijeku i Veleučilištu u Vukovaru, a osim na Hrvatskom katoličkom sveučilištu predaje i na Medicinskom fakultetu u Zagrebu i Visokoj tehničkoj školi u Bjelovaru. Kao sanitetski liječnik bio je sudionik Domovinskog rata. [148]  Iako je najznačajniji dio radnoga vijeka proveo u zagrebačkoj Kliničkoj bolnici Sveti Duh na čijoj je Klinici za ginekologiju i porodništvo obavljao niz najodgovornijih funkcija uključujući šefa rađaonice, primarijusa i pročelnika, a  bolnicu je napustio nakon niza protuupravnih i protuzakonitih radnji koje je u KB Sveti Duh učinjeno pod upravom Ane Marije Šimundić. Zajedno s prof. dr. sc. Ingrid Marton Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta podnio je kaznenu prijavu protiv ravnateljice Ane Marije Šimundić, njezinih pomoćnika Žarka Alfirevića i Kristine Zečević te protuzakonito izabranog predstojnika Klinike za ginekologiju i porodništvo prof. dr. sc. Ratka Matijevića zbog kaznenog djela zloporabe položaja i ovlasti. Navedeni članovi uprave KB Sveti Duh terete se da su protivno pravilima o postupku izbora i zapošljavanja u javnim odnosima unaprijed dogovorili zaposlenje prof. dr. Ratka Matijevića u KB Sveti Duh i njegovo preuzimanje čelnog mjesta Klinike za ginekologiju i porodništvo kako bi se na taj način omogućilo izvođenje pobačaja u KB Sveti Duh. Stenografski dokazi, telefonski razgovori i svjedočenja o sastancima okrivljenika ukazuju da je zaposlenje i preuzimanje funkcije Ratka Matijevća bilo unaprijed dogovoreno te da je cijeli natječajni postupak bio proveden samo radi formalnog zadovoljenja zakonskih propisa.[149] Na navedeni natječaj prijavilo se petero kandidata, a prema tvrdnjama prof. dr. Habek i prof. dr. Marton samo su njih dvoje zadovoljavali uvjete natječajnog postupka. Primjerice, kod donošenja odluke o zaposlenju predstojnika Klinike, nije se poštovao Zakon o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji koji je prof. dr. Habeku davao prednost pri zaposlenju, a učinjen je i cijeli niz drugi profesionalnih pogrešaka. S prof. dr. Habekom razgovarali smo o njegovoj karijeri i životnom putu, prizivu savjesti, pobačaju, liječničkoj profesiji i napadima na katolike i Katoličku Crkvu u ovim kontekstima.

U ime obitelji: Cijelu svoju profesionalnu karijeru u posljednjih gotovo 30 godina posvetili ste ginekologiji radeći kao liječnik specijalizant i specijalist ginekologije i opstetricije u bolnicama u Bjelovaru i Osijeku te u Kliničkoj bolnici Sveti Duh u Zagrebu te podučavajući ginekologiju na brojnim visokoškolskim ustanovama u Hrvatskoj i izvan nje, a prošle ste godine izabrani i u znanstveno-nastavno zvanje redovitoga profesora u trajnom izboru na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Kada ste počeli razmišljati o etičkim pitanjima u ginekologiji i kada ste se i zašto počeli pozivati na priziv savjesti?

Izrastao sam profesionalno iz struke i kolektiva bjelovarske anestezije i kirurgije u najtežim vremenima za Hrvatsku, za vrijeme Domovinskoga rata, kada je bjelovarska bolnica zbog svojega položaja i blizine ratišta SAO Zapadne Slavonije bila bolnica trećega ešalona za zbrinjavanje ranjenika i brojnih prognanih i izbjeglih od dječje do staračke dobi. Bezbroj bolesnika i ranjenih slijevalo se u tu bolnicu u kojoj su svi zaposleni danonoćno radili, operirali i brinuli za nesretne i bolesne ne misleći na slobodne dane, isplate prekovremenih sati i dana, kao i u ostalim ratnim bolnicama u domovini. Usput sam bio ratni liječnik u brigadnoj sanitetskoj stanici, ratnim bolnicama na ratištima gdje je 105. brigada Hrvatske vojske vojevala: ranjavanja, bolesti, životi i smrti bili su stalno oko nas i to smo proživjeli samo mi koji smo to doista živjeli i vidjeli. Kada dnevno zbrinete, operirate, liječite brojne ranjene i bolesne ili mrtvozorite vojnicima vaše generacije, kolegama iz razrednih klupa, gdje stavite svoj štambilj s potpisom da je mrtav i da se može otpremiti u rodno mjesto i sahraniti, sve je suvišno za komentar… Tako mi je prije tri godine na bjelovarskom groblju prišla gospođa koja je bila sa sinom 30.-godišnjakom. Pitala me jesam li  liječnik i jesam li bio na bojištu u Posavini. Odgovorio sam potvrdno. Znao sam da  je njezin suprug bio moj prvi ranjenik na tom bojištu, sa snajperskom prostrijelnom ranom glave. Rekla mi je da se već godinama želi upoznati sa mnom, jer su joj drugi pripadnici brigade rekli da sam ja zbrinuo njezina supruga u ratnoj bolnici. On je, na žalost, od ekstenziteta rana umro desetak dana nakon ranjavanja. U vrijeme njegova ranjavanja i smrti bila je trudna četiri mjeseca. Njezin mi je sin zahvalio na mojoj pomoći, a oca nikada nije vidio. Iz tih i takvih primjera i skladnih kolektiva u izvanrednim i preteškim situacijama kao mladi liječnik stvarao sam svoju viziju medicine i evidentno je ona ostavila traga na moje shvaćanje deontologije i medicinske etike u mojemu radu i globalno, o čemu sam višekratno pisao. Došavši na specijalizaciju ginekologije i opstetricije nastavio sam dalje sa stjecanjem znanja i  vještina u različitim okolnostima od županijske bolnice do sveučilišne klinike do specijalističkoga ispita, pa nakon toga educiravši se po europskim klinikama do dana današnjega. Moja generacija specijalizanata i specijalista nije bila oslobođena izvođenja pobačaja, pa je taj zahvat bio svakodnevnica u ginekološko-opstetričkom educiranju. Sjećam se da je pri bjelovarskoj bolnici postojalo Savjetovalište za žene koje su se odlučile na prekid trudnoće u kojoj su volonterski djelovali zdravstveni i socijalni radnici i svaka je gospođa bivala upućena na razgovor i savjetovanje u taj centar. Ne znam postoji li i sada, ali kada sam počeo sa edukacijama po Njemačkoj i Austriji, svaka se žena koja je željela arteficijelni prekid trudnoće iz tzv. „socijalne indikacije“ upućivala na socijalno-medicinsko savjetovanje. Također, moj mentor za magisterij i doktorat, sada pok. prof. dr. Branko Hodek, kada sam došao na specijalizaciju na kliniku u Vinogradskoj, rekao mi je prvi dan: „kolega, ako ne želite raditi arteficijelne pobačaje, ne trebate“. Bio sam iznenađen njegovom izjavom, ničim potaknutom, jer se 1997. godine o toj mogućnosti nije razgovaralo. Tek kasnije došle su zakonske mogućnosti priziva savjesti pa se većina moja generacije ginekologa, pa tako i ja, postepeno oslobodila izvođenja arteficijelnih pobačaja. Naravno, to se nije odnosilo na prekide trudnoće kad je ugrožen život majke. Nisu mi poznati primjeri da je netko od mojih kolega odbio učiniti prekid trudnoće u takvom slučaju.  Očito je moje liječničko izrastanje u profesionalnom, nastavnom i znanstvenom dijelu izravno povezano s mojim odrastanjem i odgojem, osobnim uvjerenjem u kontekstu života od začeća do smrti i kolektivima u kojima sam radio i učio s visokomoralnim ljudima, a posebice za vrijeme Domovinskoga rata.

U ime obitelji: U javnom se prostoru priziv savjesti diskreditira asocijativnim povezivanjem s vjerskim uvjerenjima, odnosno sugerira se suprotnost vjerskih i znanstvenih spoznaja. Smatrate li da je priziv savjesti isključivo pitanje vjerskog i svjetonazorskog opredjeljenja ili za njega postoje i profesionalni razlozi?

Nerijetko znam citirati austrougarskog ministra vanjskih poslova Klemensa Wenzela Lothara von Metternicha koji je nejednom izjavio da je od istoka bečke Landstrasse Azija, pa je svakako ljepše gledati izlazeće nego zalazeće sunce na istoku europskoga zapada… Javni je prostor idealno mjesto za prikazivanje i dokazivanje postojećeg i nepostojećeg, istinitog i neistinitog, znanstvenog i neznanstvenog… Miješanje svjetonazorstva s profesionalnošću i epistemiologijom zapravo nema nikakve poveznice. Ako jedan veliki cjeloviti kolektiv s više desetaka primalja, medicinskih sestara, specijalizanata i specijalista i supspecijalista raznih ginekoloških područja, navlastito fetalne medicine i opstetricije, uz anesteziologe, anesteziološke tehničare i instrumentarke raznoga svjetonazora i vjeroispovijesti godinama rabi zakonsku klauzulu priziva savjesti koja u osnovi ima deontološko etičku, ali i jurističku sastavnicu očuvanja života onda je ona temeljna premisa medicine i prava na život prema svim kategorijama. Svjetonazorsko i vjersko opredjeljenje je u konkretnom slučaju dakle, čak i bilo nebitno čitav niz godina. Posebice sam ponosan na mlade liječnike, specijalizante ginekologije i opstetricije, koji imaju sa svojih 25 godina i tek nekoliko dana ili mjeseci radnoga staža, izgrađene čvrste stavove u pogledu priziva savjesti i kojih je u Hrvatskoj značajna većina i ne rade arteficijelne pobačaje. Ne napadaju druge, ne komentiraju svoje kolege koji obavljaju ove zahvate, ponašaju se kao pravi liječnici čuvajući dignitet medicine, svojih kolega i samih sebe. No, uvijek se nekolicina osoba, kao i u svakoj situaciji, iz takvih kolektiva sada priklanja žalosnim licemjernim oportunizmom, novonastalim uvjetima i okolnostima, pa prihvaćaju svoj aktivitet u pripomaganju pobačaja, usprkos dosadašnjim čvrstim etičkim uvjerenjima priziva na savjest. Očito je to moralni ljudski raspon jedne univerzalne matematičke krivulje koja se može primijeniti u svim sferama društva.

U ime obitelji: Premda je priziv savjesti osim domaćim zakonima definiran i u međunarodno pravnim okvirima uključujući i Rezoluciju 1763 Vijeća Europe, u javnosti se vrlo često to pravo nastoji pobiti i omalovažiti, pri čemu se nerijetko upravo ulazi u motivaciju pozivanja liječnika na priziv savjesti. S jedne strane liječnici se prozivaju da su vjerski fundamentalisti, a s druge strane optužuje ih se da su lijeni jer se smatra da ne vrše pobačaje kako bi imali manje obveza. Kako to promatrate? Smatrate li da se Vaša ljudska, profesionalna i vjerska prava na taj način dovode u pitanje?

Ljudska, profesionalna i vjerska prava su autonomna i autohtona i ako ne dopustite, nitko ih neće i ne smije oskrnaviti. Mogućnost  određivanja sudbine nerođenoga djeteta, budućega čovjeka, živa bića, dana je majci koja ga nosi. Taj dijapazon određivanja sudbine nerođenog je razvučen od željenog do neželjenog djeteta, od trudnoće i porođaja do nasilnog prekida života arteficijelnim pobačajem. Optuživanje liječnika da su fundamentalisti ili pak lijeni govori o onima koji raspravljaju o tome, jer očito oni imaju problema sa svojom aktivnošću i radnom etikom i jako puno vremena da komentiraju, organiziraju i komuniciraju o tuđim sudbinama: one koje treba abortirati kao skupine stanice do onih koji bi to trebali izvesti. Medicina je još uvijek znanost, a protivnici znanosti moraju naći svoj prostor. Embriologija, fetalna medicina  s neonatologijom, fetalna kirurgija i opstetricija kao znanstvene discipline u medicini podržavaju i održavaju život nerođena djeteta svim silama sukladno suvremenim spoznajama medicine. Suprotno od toga je protuepistemiološki, izvan eklekticizma, deontologije i legalne medicine, zar ne. Neizmjerni antiintelektualizam.

U ime obitelji: U javnom prostoru često se može čuti izjave nalik onoj da oni liječnici koji odbijaju izvršavati pobačaje, ne bi trebali niti specijalizirati ginekologiju. S druge strane u KB Sveti Duh u kojem ste radili najveći dio karijere svi su se ginekolozi od 2015. godine pozivali na priziv savjesti o pitanju pobačaja. Smatrate li da se iz stručne perspektive mogu opravdati optužbe za nepružanje adekvatne medicinske skrbi odnosno da ste Vi i Vaši kolege u KB Sveti Duh bili ograničeni u radu?

Netko je stručan iz ginekologije u javnom prostoru pisao o hipokriziji hipokratizma „znanstveno se izrugivavši“ o početku života i klauzulu poštivanja života od začeća do smrti, a kasnije i javno se čulo da neabortere valja „u ćuzu“. Onda doista ne bi imao tko raditi na ginekološkim odjelima u Hrvatskoj. Čemu onda poučavamo povijest medicine, medicinske etike, temelje liječničkoga umijeća, komunikologije i sve ostale kliničke predmete kada je sve licemjerje prema tim govornicima. Nažalost, hipokrizija jest duboko zagrezla i čini se da moramo stalno spašavati nas od NAS samih. Kao što ste naveli i kao što je poznato u brojnim javnim glasilima, svega su nekolicina ginekologa u bolnici koju spominjete obavljali pobačaje do 2015. godine, kojih je doista u to vrijeme bilo nekoliko tjedno, a značajna većina nije radila i nije bilo problema niti u jednom obliku: od strane uprave klinike, bolnice, ministarstva, Hrvatske liječničke komore, Hrvatske primaljske komore. Koliko je meni poznato, svega je nekoliko žena koje su zatražile prekid trudnoće, upućeno u ostale zagrebačke bolnice gdje su ostvarile svoju želju prekida trudnoće, a poznati su nam i primjeri gdje nisu prekinule trudnoću, već su rodile. Svoju primarnu odluku o prekidu trudnoće promijenile su razgovorom sa primaljama i obitelji i nisu je izvršile. O tim smo događajima saznali tijekom vođenja tih trudnoća i na porođajima.

Postoji još jedan vrlo važan jurističko-forenzički problem koji se uopće ne naglašava, a to su informirani pristanci u određenim stanjima. Taj „zaštitni obrazac za bolesnike i liječnike“, informirani pristanak, nije kupoprodajni ugovor, jer se zdravlje ne kupuje na metre niti na bale. Nevažeći informirani pristanak, bio on potpisan od obje strane, se smatra: na zahvate koji su protupravni (npr. protupravni prekid trudnoće), na zahvate koji su napravljeni protivno pravilima struke, na zahvate koji nisu medicinski indicirani, a nevažeće su odredbe u (pisanom) informiranom pristanku kojima se otklanja odgovornost liječnika ili se umanjuje neko pravo pacijenta (odreknuće od tužbe). Dakle, prema ovome tumačenju, za nemedicinski indicirani zahvat informirani obrazac je nevažeći!

U ime obitelji: Tijekom 2021. godine nisu jenjavali napadi na liječnike u kontekstu pandemije pa se primjerice uglednim liječnicima spočitavalo pohođenje svetih misa, dok je 2022. godina donijela do sada možda i najbrutalnije medijske i institucionalne napade na pravo na priziv savjesti liječnika. Kako komentirate ove slučajeve i smatrate li da se u praksi osjeti pritisak medija na Vašu struku?

Da, poznato je da je jedan dobro pozicionirani liječnik u bolnici rekao mlađem kolegi da se pred njim ne križa prije jela, da zato postoji crkva. Bilo je još takvih primjera „smetanja“ raspela u bolnicama ili pak hrvatske zastave. Hrvatsku domovinu kao moralnu i domoljubnu esenciju uživamo svi jer smo ju sami stvarali u Domovinskom ratu i okupiranoj Hrvatskoj koja je trajala pet godina. Predratni dobro informirani dezerteri napustili su državu, pobjegli iz raznih razloga, a najveća je sramota i moralni mulj, pobjeći iz hrvatskog ratnog zdravstvenog sustava izvan domovine u kojoj je bila na snazi radna i ratna obveza. Pa pomislite liječnika koji pobjegne ili se ide „educirati“ izvan Hrvatske u jeku rata! Sada eto doživismo da upravo ti dezerteri i ne baš volitelji Hrvatske, sada jako gotive i baštine sadašnji sustav koji im to dopušta i pokušavaju kreirati tuđe sudbine. Na mrtvim braniteljima…. Oni zažmire, zašute ili pobjegnu  kada se pjeva Moja Domovina….. Jer ju ne razumiju.  A i neke se može vidjeti kako stoje kao kokete „i sim i tam“, pa čas pjevaju s braniteljima i idu povorkama i pale svijeće za situaciju koju niti ne poznaju, a onda blate Domovinski rat gdje god i pričaju lovačke priče o njihovu doprinosu ratu u kojem ih nitko vidio nije. Tako su i tuđe živote shvatili preozbiljno da njima mogu manipulirati iz raznih razloga. A u njih se ne smije dirati. Svakodnevna očitovanja, nadzori, dopisi, inspekcije, pa nazivanja bolesnika kući. To je besprizorna i neviđena, ali prepoznatljiva priča iz prošlih vremena u kojima su očito odrastali i odgajali se. Jer oni ne znaju drugačije, time su vođeni… Ponašaju se kao metaanalitičari tuđih sudbina, s čudnim ciljevima i zadatcima. A tuđim životima poigravanje je dugoročno neisplativa rabota. Ja ih nazivam sudbonošcima, ali skrivenim poput klamidija: imaju plašt, skriveni su (tobož) uz neke politike, a trpaju se i voze vektorima do nekuda, uvijek uz nekog, jer sami to ne mogu, nisu sposobni i nemaju snage; za sobom ostavljaju neočišćeno i prljavo, teško popravljivo. Taj klamidijski učinak je evidentno uspješno antipatriotski proaborterski, poput kronične zdjelične upalne bolesti s neplodnošću kao dugoročne posljedicama Za kraj intervjua…

Interesantno je da se nije moglo iščitavati niti stvarati javne akcije protiv kolega ginekologa koji obavljaju pobačaje; koliko mi je poznato zbog tih razloga nije bilo nikakvih interpersonalnih konflikata i u našoj je državi dovoljno kolega koji obavljaju te zahvate, čak regionalno dobro raspoređenih. I usluga ove socijalne indikacije, na zahtjev, na želju, je ispunjena. No, protivna strana, s agresivnom proaborterskom kampanjom zadivila je neke uvozom abortera davajuće naglaske na učinjeno. O takvim postupcima, kako su moji prijatelji sociolozi rekli ima samo jedna riječ: antiintelektualizam.

Čitavši dosta toga iz medicinske povijesti, naiđoh na izvrsne knjige i članke, pa i zakonike, članak iz Kodeksa etike zdravstvenih radnika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije s kraja sedamdesetih godina 20. stoljeća koji je za vrijeme komunističke misli i socijalističkog humanizma u Kodeks ubacio pravo na materinstvo iz epistemioloških i deontoloških razloga. Ima li na kraju ovoga intervjua što bolje prikazati u svjetlu današnjega paradoksa i agresije na hrvatske ginekologe!!! Nenačitani neka čitaju poimanje materinstva za vrijeme pojma “jednoumlja” kako ga se naziva, koji očito niti pročitali, a niti ga razumiju … I „jednoumlje“ je kroz povijest naše medicine imalo barem cilj intelektualizma i čuvanja života… Jer, kako je spomenuto, pobačaj nije metoda niti cilj očuvanja i planiranja obitelji.

Hrvatski javni medijski prostor o pitaju izvještavanja o Katoličkoj Crkvi i katoličkim vjernicima obilježava visoka razina neupućenosti u osnovna načela djelovanja Katoličke Crkve, kao i neupoznatost s osnovnim pojmovima katoličkog nauka, vjerskim istinama i načinom funkcioniranja Crkve. O Katoličkoj se Crkvi, izvještava na način da se  svjetovni i sekularni okviri i zakonitosti suvremenog društva kopiraju  na Crkvu. Izvankontekstualnim sekularnim promatranjem sakralnoga, stvara se iskrivljena slika Crkve i vjernika,  a  kod katolika izaziva  nepovjerenje u medijsko izvješćivanje  i  zazor od informiranja u svjetovnim medijima. Tijekom 2022. godine medijski su prostor u nekoliko navrata obilježile javne rasprave s elementima javne histerije koje su bile utemeljene na problematiziranju discipline sakramenata Katoličke Crkve, iako su pravila podijele sakramenata vrlo jasno definirana crkvenim propisima i kao takva čine unutarnje pitanje Crkve. Profesionalno izvješćivanje o unutarnjim pitanjima Crkve moralo bi biti utemeljeno na točnom prikazu propisa Katoličke Crkve te uvažavanju osnovnih postavki katoličkog nauka.

Dana 17. listopada 2022. portal Dnevnik.hr izvijestio je o slučaju župnika don Ante Buljata, župnika župe Rođenja Blažene Djevice Marije u Benkovcu, koji je, prema napisima odbio da dječak u spektru autizma pristupi primanju sakramenta prve svete pričesti.^[150] Slučaj je vrlo brzo zadobio veliku recepciju u medijima, od kojih su neki priču popratili naslovima:

• „Sramota! Svećenik u Benkovcu odbio je pričestiti autističnog dječaka: ‘Što ako baci hostiju’?“ (24sata)^[151]
• „Nova sramota. Svećenik odbio pričestiti autističnog dječaka: ‘Pitao sam majku hoće li baciti hostiju iz usta’“ (Telegram)^[152]
• „‘AKO ANTE BACI HOSTIJU, TO ĆE BITI SVETOGRĐE!’ Svećenik uskratio hostiju dječaku!? Majka sve ispričala: ‘Osjećala sam se odbačeno i nevjerojatno’“ (dnevno.hr)^[153]
• „Svećenik odbio pričestiti dijete s autizmom: ‘Ne shvaća on to. Ne možete se igrati sa svetim stvarima‘“ (Jutarnji list)^[154]

Budući da je slučaj  imao veliki medijski odjek na koncu se tim povodom oglasila i pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak nazvavši problem „grubim kršenjem prava dječaka da poput drugih vršnjaka primi sakrament Prve svete pričesti te prava roditelja da u skladu sa svojim vjerskim uvjerenjima odgajaju i podižu dijete.“^[155] Činjenica je da Crkva kako prema djeci s poteškoćama u razvoju, tako i prema djeci na spektru autizma, nalaže inkluzivan, otvoren i personaliziran pristup usklađen s djetetovim mogućnostima. Župnik don Anđelko Buljat jasno se očitovao da djetetu nipošto nije zabranio pristup sakramentu, već je s djetetovom majkom razgovarao o mogućnostima priprave i primanja sakramenta koje je, u skladu s crkvenom praksom, bilo planirano za proljeće iduće godine. Zbog svetosti sakramenta koju je i sam don Buljat istaknuo, učiteljstvo Crkve je za pitanja djece s prilagođenim potrebama donijelo posebne kriterije: „Kriterij za primanje sakramenata je u sagledavanju traže li djeca i njihove obitelji sakramente, jesu li raspoloženi za primanje sakramenata, sudjeluju li na misi, razlikuju li euharistijski kruh od običnog, poznaju li i razumijevaju molitve poput „Oče naš“ i „Vjerovanje.“^[156]

Medijski linč pokrenut protiv velečasnog Buljata bio je potpuno neosnovan. Objavljeni prikazi pokazuju nepoznavanje crkvene prakse i naravi sakramenata. Medijske su objave bile utemeljene na netočnoj informaciji da je svećenik dječaku zabranio pristupanje sakramentu euharistije, dok je u stvarnosti primanje sakramenta bilo planirano  nakon šestomjesečne priprave. Mediji su temu prikazali senzacionalistički, analizi problema pristupili su s a priori negativnim i osuđujućim stavom te su izvankontekstualnim, zlonamjernim i manipulativnim parafraziranjem svećenikovih riječi u javnosti stvorili stigmu protiv svećenika koji je u analiziranom slučaju postupio u potpunosti u skladu s crkvenim propisima inkluzivno uzimajući u obzir i dječakov autizam i važeće crkvene propise.

Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom bez ikakve provjere i poznavanja problematike u ovom se slučaju umiješala u unutarnje pitanje Crkve i time povrijedila ne samo autonomiju Crkve nego i pravo na vjersku slobodu ističući da je povrijeđeno dječakovo „pravo na primanje sakramenta Prve pričesti“ što je potpuno apsurdno jer primanje svetih sakramenata nije ničije pravo, a Katekizmom Katoličke Crkve i drugim dokumentima propisani su određeni uvjeti koji moraju biti ispunjeni.

Dana 20. listopada 2022. povodom prethodnog slučaja u Benkovcu, Sanja Modrić je u Telegramu objavila članak pod naslovom: „Još jedna mama dječaka s autizmom: ‘I mog sina svećenik nije htio pričestiti. U ovoj zemlji i za Crkvu moraš imati vezu’“. U članku se opisuje „još jedan slučaj“, kako je svećenik „tražio“ da dijete prije primanja svete pričesti pristupi sakramentu ispovijedi što je dječakova majka odbijala tvrdeći da dječak nema što ispovjediti.^[157] Radi se o eklatantnom primjeru zadiranja u unutrašnja pitanja Crkve a da se, sukladno profesionalnim standardima, uopće ne navede funkcioniranje i logika katoličkog nauka i sakramenata. Zabrinjavajuće je da se i u ovom i drugim slučajevima pristupa s pretpostavkom da je svećenik a priori počinio nedjelo prije nego što se uopće i pokuša razmotriti razloge zbog kojih bi razjašnjavali njegove pozicije. Modrić je obmanula javnost prikazujući svećenika netolerantnim ne objasnivši supstancijalnu zavisnost sakramenata euharistije i pomirbe (ispovjedi). Ideju Sanje Modrić  da bi roditelji mogli određivati ima li ili nema njihovo dijete „što za ispovjediti“ nije potrebno komentirati.

Dana 30. kolovoza 2022. Televizija N1 izvijestila je o slučaju riječkog župnika Kristijana Zebe iz župe svetog Križa Srdoči koji je na Facebooku postavio pitanje smatraju li vjernici da je trebao krstiti dijete lezbijskog para koji živi u registriranom partnerstvu. Zeba je prethodno odbio krstiti dijete lezbijskog para navodeći da ne žive u skladu s naukom Katoličke Crkve.^[158] Dr. sc. Damir Šehić, profesor moralne teologije i biotike s             Teološko-katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru u intervjuu za Narod.hr  objasnio je da je velečasni Zeba imao pravo na ovakav zaključak/postupak prema Zakoniku kanonskog prava koji u Kanonu 868 – § 1. navodi: „Da bi se dijete dopušteno krstilo, potrebno je: 2° da ima osnovane nade da će biti odgajano u katoličkoj vjeri; ako te nade nema, neka se krštenje prema propisima krajevnog prava odgodi pošto se razlog obrazloži roditeljima.“^[159] Unatoč tomu, ni ovaj slučaj nije prošao bez novinskih napisa koji su napadali navodno isključivi nauk Katoličke Crkve. Na portalu Index.hr novinar Željko Porobija postavlja u naslovu svojeg članka pitanje: „Dragi moji homoseksualci, kog će vam vraga Katolička Crkva?“ Porobija u članku nauk Crkve o grešnosti homoseksualnog čina naziva skolastičkim prenemaganjem.^[160] Drago Pilsel je pak za Nacional napisao članak u kojem, osim što svećenika naziva fundamentalistom, tumači da je slučaj dospio u javnost s jasnom namjerom svećenstva Riječke nadbiskupije da opstruira djelovanje novoimenovanog nadbiskupa koadjutora Mate Uzinića koji se, nakon medijskih napisa o krštenju koje je odbio velečasni Zeba, očitovao rekavši kako život para u izvanbračnoj zajednici ne znači nužno da dijete neće biti odgajano u vjeri te je par pozvao na razgovor. Premda cijeli slučaj Pilsel na koncu smješta čak i u kontekst upravljanja Crkvom pape Franje, u elaboriranju zašto donosi zaključak o tobožnjoj zavjeri svećenstva protiv nadbiskupa Uzinića, poziva se isključivo na činjenicu da je dugi niz godina živio u Rijeci i pisao za Novi list.^[161]

Dana 21. siječnja 2022. na svom Twitter profilu Indexov novinar Gordan Duhaček, između ostalog je napisao: „Hrvatska ljevica je uvijek bila radikalno anticrkvena, nitko nije poubijao više katoličkih svećenika od Hrvata ljevičara.“, što je Josip Jagić, glavni PR savjetnik platforme Možemo! i zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića, komentirao riječima: „Dobra stara vremena“. Na pozivanje zagrebačkih i nacionalnih organizacija Mosta i HDZ-a na odgovornost, Jagić se pravdao činjenicom da internet ne razumije ironiju, a gradonačelnik Tomašević je tu rečenicu protumačio kao Jagićevu ispriku.^[162] U državi i narodu u kojem za tako velik broj mučenih i ubijenih svećenika od strane radikalne ljevice – a da  gotovo nitko nije odgovarao do današnjeg dana – ovakva izjava stručnjaka za odnose javnošću – teško se može prihvatiti kao „ironija“.  Don Ante Baković objavio je podatke koji  dokazuju da je samo partizanska vojska tijekom Drugoga svjetskog rata ubila 240, a jugoslavenske tajne policije i partija poslije rata čak 263 svećenika, redovnika, redovnica i drugih klerika.^[163] Dodajmo i činjenicu da u pokolju katoličkih svećenika i redovnika nisu sudjelovali samo hrvatski ljevičari te da se ovim izjavama uvrijedilo i veliku većinu ljevičara koji s ovim zvjerstvima nisu imali nikakve veze. Jagićev komentar ne možemo shvatiti drugačije nego kao  poziv na linč te ne samo relativizaciju nego i odobravanje zločina. Taj je komentar  jedna  od najtežih povreda ne samo prava na slobodu vjeroispovijedi već i izravna prijetnja sigurnosti velikom broju hrvatskih građana.

Dana 25. veljače 2022. kolumnistica Jutarnjeg lista Snježana Pavić se u svojoj kolumni naslovljenoj: „Zašto sam neki dan imala osjećaj da je Hrvatska preko noći prestala biti katolička zemlja?“  obrušila na hrvatske medije jer nisu na senzacionalistički način prikazali izdavanje elaborata o ophođenju službenika nadbiskupije München i Freising prema sumnjama i informacijama o seksualnom izrabljivanju i zlostavljanju od strane dušobrižnika u razdoblju od 1945. do 2019. godine, a koje Ana Maria Grünfelder na portalu Autograf braneći Pavić i pridruživši se hajci na uređivačku politiku medija, naziva povijesnim preokretom u Crkvi.^[164] Pavić ide i korak dalje te svojim nezadovoljstvom „načina izvještavanja u Hrvatskoj“, opravdava iskazivanje mržnje spram katolika, Katoličke Crkve i vrijednosti hrvatskog naroda te vrijeđa sve katolike pišući: „Mi smo ultrakatolička zemlja, od one vrste gdje ljudi više vole svoje župnike, nego vlastitu djecu.“^[165]

Dana 15. ožujka 2022. novinar Drago Pilsel na svojem profilu na Twitteru uvredljivo i krajnje neargumentirano piše: „U 924 samostana u Poljskoj i 98 u Ukrajini redovnice su otvorile vrata izbjeglicama i nude im duhovnu, psihološku i materijalnu pomoć. U Hrvatskoj, pak, hrpetina samostana, osobito muških, zjape prazni. Tipično hrvatski!“^[166]

Dana 31. svibnja 2022. na portalu Index.hr objavljen je članak autora Vedrana Salvije naslova „Zašto dio desničara uporno slavi ratne zločince? Zato što su moralni idioti“. Salvia u članku nabraja poznate hrvatske branitelje protiv kojih se vodio ili vodi sudski postupak unisono ih nazivajući ratnim zločincima. Osim demoniziranu političku desnicu, Salvia za „slavljenje ratnih zločinaca“ optužuje Katoličku Crkvu, odnosno kako govori „plejadu hrvatskih redikuloznih popova“. Pritom Salvia poopćuje i ne radi razliku od slučaja do slučaja te inzistira na morbidnoj i klevetničkoj konstrukciji o Crkvi, raširenoj tijekom komunističke Jugoslavije, kao nacionalističkoj braniteljici masovnih ubojica i ratnih zločinaca.^[167] Salvia ne razumije da Katolička Crkva nije politička organizacija, nego kao vjerska institucija ima otvorena vrata svakome te nije nadležna suditi nikome. Također, Salvia u svom članku relativizira povijesne činjenice navođenjem isključio prijestupa hrvatske strane u Domovinskom ratu, čime grubo vrijeđa narav rata koji Ustav Republike Hrvatske definira kao „pravedni, legitimni, obrambeni i oslobodilački“. ^[168]  U Domovinskom ratu, prema navodima ratnog ministra zdravstva Andrije Hebranga, živote je izgubilo 6 891 braniteljica i branitelja te čak 7 263 civila,^[169] a Domovinski rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini odnio je živote 12 svećenika, redovnika i redovnica.^[170] Prozivati Katoličku Crkvu zbog komemoriranja preminulih žrtava te pastoralne skrbi za preživjele i velikosrpskom agresijom oštećene i traumatizirane hrvatske državljane je manipulativno, zlonamjerno i diskriminatorno.

Dana 4. lipnja 2022. u Bedekovčini je na obilježavanju 80. obljetnice ustrojavanja prvog partizanskog odreda u Hrvatskom zagorju, javlja Zagorje.hr, bivši predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić izjavio: „Nažalost, škola je postala jedna ispostava Crkve, gdje se ne govori istina. Sad je Crkva umiješana u obrazovni sustav toliko koliko nikad nije bila. Danas je to pojava koja smeta za budućnost – rekao je Mesić dodavši da Hrvatska, temeljem Vatikanskih ugovora, za Crkvu izdvaja više novca od svih drugih zemalja.“^[171] Nizanje raznorodnih nepovezanih i neargumentiranih optužbi možemo protumačiti isključivo kao izricanje stava krajnje mržnje što ne treba čuditi s obzirom na totalitarne simbole, obilježja i znakovlje kojima je proslava u Bedekovčini obilovala. Mesić je lažno ustvrdio da je obrazovanje u Hrvatskoj pod kontrolom Katoličke Crkve te da Katoličke Crkva nikada nije imala tako velik utjecaj na obrazovanje. Taj podatak osporava i sama činjenica da je sve do 1946. Katolička Crkva u Hrvatskoj upravljala sa 100 vrtića, 90 osnovnih škola i 70 srednjih škola. Oduzimanje imovine katoličkih obrazovnih institucija  samo je manji dio  Crkvi  otete imovine nakon Drugoga svjetskog rata zarad koje su potpisani Vatikanski ugovori kako bi se Crkvi od strane države nadoknadio barem dio gubitaka nepovratno izguljenih tijekom komunističkog perioda. Mesićev napad u kojem ističe da Katolička Crkva u Hrvatskoj dobiva više novca nego u bilo kojoj drugoj državi netočan je i proizvoljan te nastavlja perpetuiranje totalitarnih ideja mržnje i netrpeljivosti.

Dana 6. lipnja 2022. Index.hr objavljuje članak novinara Dine Čovića „Što je u pozadini katoličkog koncerta u Maksimiru? Crkvena infiltracija“. Unatoč pompoznom naslovu, autor u tekstu otkriva da je cilj Katoličke Crkve, koncertima kakav je bio koncert „Progledaj srcem“ na Maksimiru u organizaciji Laudato televizije, približiti se mladima i proširiti katolički nauk (koji autor naziva klerikalnim stavovima) među mladima na nove i suvremenije načine. Nastojeći umanjiti značenje koncerta na kojem se na maksimirskom stadionu okupilo oko 50 000 vjernika, autor pokušava dovesti u ravan ispade koje naziva profašističkima na stadionima tijekom utakmica s ovim koncertom. U nedostatku argumenata upušta se u vrijeđanje na razini puke asocijativnosti,  utemeljeno na osobnim  predrasudama: „Naravno, neizostavni folklor koncerta bile su hrvatske zastave i domoljubne pjesme kao Moja domovina i Dajem ti srce, jer inače Isus obožava Hrvate, voli gledati hrvatsku repku, a najviše voli svježe preobraćenike i licemjere koji koriste vjeru kao paravan za opravdavanje vlastitih postupaka i održavanje slike o sebi kao ”dobrog pojedinca punog ljubavi'”.^[172]

Dana 20. lipnja 2022. glumica i aktivistica Jelena Veljača u svojoj je kolumni u Jutarnjem listu, referirajući se na silovanje trinaestogodišnjakinje, između ostalog napisala: „Isus neće zaštititi djevojčice u parkovima koliko god vjeronauk žestok bio u školama“.^[173] Neargumentirano stavljajući u opreku vjeronauk s prevencijom spolnog zlostavljanja Veljača je pokazala visok stupanj netrpeljivosti i mržnje. Na Veljačin izraz mržnje reagirao je i psihijatar dr. Herman Vukušić koji ju je prozvao što slično nije reagirala kada su se u središtu skandala dopisivanja s maloljetnicama našla dvojica visokopozicioniranih članova stranke Centar u Splitu te je dodao kako protiv Veljače kani podići tužbu zbog klevete.^[174]

Početkom rujna 2022. u sklopu Zagreb Design Weeka održala se na Trgu Republike Hrvatske izložba pod nazivom „Students for tolerance“ (Studenti za toleranciju). Izložba je pokrenuta u sklopu projekta „Tolerance“ hrvatskog dizajnera Mirka Ilića, a u njezinom kreiranju sudjelovali su i studenti studija dizajna Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.^[175] Među izloženim dizajnerskim plakatima našao se i plakat na kojem je prikazana obitelj okupljena oko stola nad kojim dominira križ te je plakat obilježen naslovom: „Disgusting, but I tolerate it“ (Odvratno, ali ja to toleriram). Plakatu je sitnim slovima pridodano i objašnjenje: „Svake nedjelje veteran, konzervativac, liberal, gay i ateist sjede za stolom i toleriraju jedno drugoga”, koje ne umanjuje demonstriranu paradoksalnu netoleranciju plakatom koji  deklarativno propagira upravo vrijednost tolerancije. Dodajmo da su ova izložba kao i cjelokupna manifestacije bili poduprti financijskim sredstvima i Grada Zagreba i Ministarstva kulture i medija.^[176]

Dana 11. rujna 2022. novinar Ivo Anić na portalu Lupiga.com objavljuje članak pod naslovom „Empatija za pedofile: Monstrumi i monstruozne ‘greškice’“. Potaknut niskom kaznom koju je za seksualno zlostavljanje djeteta dosudila sutkinja u Gospiću, Anić sabire slučajeve kada se zbog pedofilije sudilo svećenicima u Hrvatskoj. Iznosi laž: „Crkva ne prijavljuje pedofile u svojim redovima niti ih izopćuje“. Članak donosi poopćenu ocjenu kako pravosuđe u Hrvatskoj pokazuje određenu empatiju prema pedofilima, osobito kada dolaze iz crkvenih redova.

Tijekom druge polovice 20. stoljeća i u 21. stoljeću cijelo je društvo, pa tako i Crkva, napravilo iskorak u odnosu prema djeci – od prestanka raširene prakse fizičkog kažnjavanja djece pa sve do povećanja svijesti o zlostavljanju maloljetnih i ranjivih osoba. U posljednjih 20 godina je u društvu, pa onda i Katoličkoj Crkvi  povećan standard zaštite djece i ranjivih od svakog oblika zlostavljanja.  Papa Benedikt i papa  Franjo donijeli su  niz promjena crkvenih propisa i kanonskopravnih odredaba koje su u fokus stavile sprječavanje, otkrivanje seksualnog i drugih oblika zlostavljanja te  brigu za žrtve. Papa Franjo 2019. godine  proglasio je dokument Vos estis lux mundi koji je 30. travnja 2023. postao trajno važeći kanonski propis za sveopću Crkvu. Njime se svaki biskup obvezuje na urgentno pokretanje istrage i  obavještavanje crkvenih i državnih vlasti o svakoj sumnji na seksualno nasilje unutar Crkve.^[177] Autori neodgovornih tekstova koji namjerno i svjesno za problem pedofilije okrivljuju cijelu Katoličku Crkvu, primjenjujući na zlostavljače svećenike drugačije kriterije nego npr. na zlostavljače liječnike ili nastavnike – zapravo strašan zločin pedofilije koriste da bi se obračunavali s Katoličkom Crkvom, ne uvažavajući faktografski neosporne napore usmjerene  iskorjenjivanju zločina pedofilije iz Crkve te statističke podatke koji pokazuju da je postotak svećenika pedofila podjednak postotku pedofila u svim drugim zanimanjima gdje je omogućen pristup djeci.

„Istraživanje profesora komunikologije Michaela J. Breena s Mary Immaculate College u Limericku pokazuje da je kriza Katoličke Crkve u Irskoj plod prenaglašene i manipulativne medijske kampanje nametanja percepcije o brojnosti slučajeva zlostavljanja u Crkvi. Breen tako na temelju analize medijskih sadržaja ističe da su u javnosti pedofilski slučajevi u obitelji zastupljeni s 15,6 %. 3 % medijskog prostora pridano je zlostavljanju djece koje čine djeci nepoznati počinitelji, a u javnom prostoru izvještavanje o zlostavljanju koje su počinile autoritetne figure za dijete (poglavito svećenici i nastavnici) zauzima 45 %. Stvarni statistički podaci o zlostavljanju djece u Irskoj, s druge strane, pokazuju da 16,8 % pedofilskih prijestupa nad djecom počine članovi obitelji, 20 % djeci nepoznati pojedinci, a  4,6 % osobe autoritetne figure za djecu. Unatoč tome što se u irskom registru kaznenih djela može uočiti da pripadnici klera čine 3,2 % među svim profesijama koja su osuđena za kaznena djela pedofilije, u medijskim tekstovima svećenička se profesija tereti za čak 68,3 % pedofilskih prijestupa. Premda uvijek iznova valja ponavljati da je i jedan slučaj pedofilskog zločina koji je počinio svećenik jedan slučaj previše i da se radi o sramotnom djelu koje zaslužuje biti rigorozno kažnjeno, irske brojke neminovno pokazuju da se u tom slučaju radi o prvoklasnoj medijskoj manipulaciji koja je prenaglašavanjem jednog manjinskog segmenta problema bacila stigmu na cijelu religijsku zajednicu koja je k tome i premoćno većinska religijsku zajednicu u toj zemlji.“^[178]

Dana 11. listopada 2022. portal Index.hr objavljuje kratak tekst svojeg osnivača Matije Babića u kojem se nabrajaju svi pokreti i procesi u hrvatskom društvu koji se po njegovu mišljenju vežu za Katoličku Crkvu. Kritizira vjeronauk u školama, mogućnost izbora teologa u Hrvatski sabor, zalaganje za pravo na život, svetu misu za početak akademske godine kao i molitvu krunice na zagrebačkom glavnom trgu. S programatskom preciznošću Babić imenuje sve pojave u hrvatskom društvu koje njegov portal sveobuhvatno ismijava i sotonizira, poručujući: „Čak ni Iran više ne želi biti Iran, samo Hrvatska želi biti Iran.“^[179]

Dana 26. listopada 2022. prigodom obilježavanja obljetnice svirepog partizanskog pokolja na otočiću Daksa kraj Dubrovnika, Vedran Salvia na portalu Autograf objavljuje članak u kojem relativizira smrt 53 intelektualca i uglednika koje su partizani po osvajanju Dubrovnika ubili pod optužbom da su surađivali s okupatorom. Žrtve su pobijene bez suđenja, a jedna od žrtava bio je svećenik, isusovac Petar Perica, najpoznatiji po skladanju poznatih crkvenih pjesama Do nebesa nek se ori i Rajska djevo Kraljice Hrvata. Salvia pak sugerira da Perica nije bio nevina žrtva Dakse jer ga je jedan partizan naknadno optužio za „širenje ustaškog pokreta“. Na koncu članka u kojem se cijelo komemoriranje ismijava te naziva ustaškim i klerikalnim, zaključuje se: „A hajde, budimo pošteni, jebe se svetom Vlahu i za Dubrovnik, i za antifašizam, a bome i za ustaštvo koje mu je uvaljeno u naramak kao majci luda kći.“^[180]

Dana 6. studenoga 2022. na portalu Index.hr novinar Željko Porobija objavljuje članak pod naslovom „Moju generaciju su gnjavili marksizmom, danas djecu ubijaju u pojam vjeronaukom“. U tekstu novinar iznosi vlastito viđenje nužnih promjena u obrazovnom sustavu, a referirajući se na nastavu vjeronauka, piše: „I to s gradivom koje bi se dalo naučiti za par mjeseci, ako koga ono uopće zanima. Koje im neće trebati ni na kakvom tržištu rada, niti će im išta pomoći u životnom snalaženju. Samo će im oduzeti dragocjeno vrijeme potrebno za stjecanje brojnih znanja i vještina.“ Porobija u tekstu izjednačava totalitarnu ideologiju koju je  obrazovni sustav i sve druge društvene institucije nametao kroz marksizam sa slobodno izabranim vjerskim obrazovanjem i odgojem koji djeca u hrvatskim školama mogu stjecati isključivo na temelju vlastitog izbora ili izbora svojih roditelja, bez ikakve prisile. Porobija neargumentirano vrijeđa pravo na slobodu vjeroispovijesti učenika i roditelja te također pravo roditelja na odabir načina na koji će se njihova djeca odgajati i njihovo Europskom poveljom o fundamentalnim pravima zajamčeno pravo na odgoj djece u skladu sa svojim filozofskim, pedagoškim i vjerskim uvjerenjima. Tekst je u potpunosti sabran od a priori stavova donesenih bez uvida i u kakve podatke te je u potpunosti pristran, neutemeljen i zlonamjeran. Školska nastava vjeronauka dio je obrazovnih kurikula velike većine europskih država, a predmet vjeronauka u većini je država izborni predmet, iako neke države članice Europske unije poput Švedske, obvezuju sve učenike na neku vrstu religijske edukacije. Vjeronauk nije dio obrazovnog programa javnih škola samo u Francuskoj i Sloveniji, odnosno kao nastavni predmet postoji u čak 25  od 27 članica Europske unije.^[181]

Dana 8. prosinca 2022. Gordan Duhaček na portalu Index. hr objavljuje članak pod naslovom „Novi izvještaj: Crkva u Hrvatskoj je privilegirana“. U tom članku Duhaček sažima osnovne zaključke o sekularnosti koje je organizacija Humanists International objavila u svom godišnjem izvještaju Freedom of Thought Report. Između ostalog, navodi se da Hrvatsku karakterizira i: „sustavno privilegiranje religije, preferencijalan tretman određene religije te državno financiranje religioznih institucija, kao i njihova izuzetost od plaćanja poreza”.^[182] Premda su kritike sekularnosti u Hrvatskoj iznesene uz pomanjkanje argumenata i dokaza koji bi iznesenim konstatacijama govorili u prilog, te premda se uglavnom iznose sa sekularnošću potpuno nepovezana pitanja kao što su pitanje priziva savjesti, Duhaček i tim podacima svjesno manipulira budući da se u izvješću donosi slika o religijama općenito te se Katolička Crkva nigdje izrijekom ne spominje.

Na Božić 25. prosinca 2022. portal Tris tendenciozno je sažeo božićnu poruku kardinala Bozanića i nositelja izvršne vlasti uz naslovnu poruku: „Božićne poruke s oltara, crkvenog i državnog: Blagdansko prisjećanje na slabe, potrebite i ugrožene kojih će se već sutra malo tko sjetiti…“.^[183] Članak ne iznosi argumente za negativnu ocjenu te komentaru pristupa tendenciozno, pristrano i a priori negativno.

Dana 18. ožujka 2022. Sisačka biskupija izdala je priopćenje u kojem se navodi da je grad Sisak dopisom od 14. ožujka zabranio Caritasu Sisačke biskupije prikupljanje humanitarne pomoći u gradskim školama. Sporna Caritasova korizmena akcija „Srcem se najviše daje“ bila je pokrenuta u suradnji sa školskim vjeroučiteljima, uz odobrenje ravnatelja škola. Takve akcije dio su Kurikuluma nastavnog predmeta Katolički vjeronauk koji je sastavilo, propisalo i odobrilo Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Korizmena akcija „Srcem se najviše daje“ imala je  cilj prikupiti namirnice za Pučku kuhinju Caritasa Sisačke biskupije koju su tijekom 2022. godine osim redovitih korisnika, pohodili i izbjegli Ukrajinci smješteni na sisačkom području, a koja svakodnevno priprema i dijeli 150 toplih obroka. Sisačkoj biskupiji iz grada Siska najprije je odgovoreno da zbog „sekularnog karaktera škola“ Caritasu nije dopušteno nikakvo djelovanje u školama,^[184] a gradonačelnica Kristina Ikić Baniček iz redova Socijaldemokratske partije izjavila je: „Ne radi se ni o kakvoj humanitarnoj akciji, već su učitelji i nastavnici po nečijem nalogu instruirali učenike na prisilno doniranje hrane Caritasu, vežući prisilnu donaciju za uspjeh u školi. Samo to je dovoljan razlog da se zaštite djeca, a uz to je neprihvatljivo da vjerska organizacija koristi javne škole kao servis za prikupljanje i distribuciju robe.”^[185] Zbog ovog je čina nezavisna saborska zastupnica Marijana Petir izabrana na listi Hrvatske demokratske zajednice prijavila grad Sisak pučkoj pravobraniteljici zbog diskriminacije po osnovi vjere i obrazovanja.^[186]Uz očite neistine koje je iznijela sisačka gradonačelnica, njezina zabrana predstavlja diskriminatorno ponašanje prema humanitarnoj organizaciji isključivo zato što je katolička, kao i zloupotrebu položaja isključivo na temelju ideološkog stava i  netrpeljivosti prema djelovanju Crkve. Podatak koji izaziva dodatnu zabrinutost je  i činjenica da je samo nekoliko dana prije no što je u javnost dospjela vijest o sramotnoj zabrani humanitarne akcije koja se u kontinuitetu provodila od 2014. godine, novinar Drago Pilsel prozvao Katoličku Crkvu u Hrvatskoj za nebrigu o ukrajinskim izbjeglicama koje su, između ostalog, trebale biti korisnici pomoći koja bi se prikupila u sisačkim školama. Također, podsjetimo da su Sisačka biskupija i biskup Vlado Košić otkad je razoran potres pogodio Banovinu bili žrtve medijske hajke u kojoj ih se prozivalo za nedovoljnu pomoć stradalima od  potresa, a poslije i za brzu sanaciju crkava. Ne možemo ne uočiti da se pojavom bilo kojeg velikog društvenog problema Crkvu proziva za nedjelovanje, korupciju i bogatstvo, a s druge se pak strane svako dobrotvorno djelovanje Crkve ignorira te se iznose laži da Crkva nije učinila ništa za potrebite. Ili se, kao u slučaju Ikić Baničak, humanitarno djelovanje zabranjuje Katoličkoj Crkvi potičući javnost na  vjersku netrpeljivost i vršeći institucionalno nasilje nad Crkvom.

Osim omogućavanja svakodnevnih toplih obroka za 150 korisnika u Caritasovoj pučkoj kuhinji u Sisku, Caritas Sisačke biskupije brine se za  2000 obitelji slabijeg socio-ekonomskog statusa. Također, sisački Caritas osnivač je i upravitelj Kuće svetog Vinka Pauskog u Oborovu u kojoj se djelatnici i volonteri Caritasa skrbe za 70 odraslih osoba s intelektualnim i tjelesnim teškoćama.  Osim akcije „ Srcem se najviše daje“, Caritas Sisačke biskupije provodi i niz drugih humanitarnih akcija od kojih valja istaknuti tradicionalnu listopadsku humanitarnu akciju „Plodovi srca i polja za jutra bolja“, kao i sudjelovanje u akciji „Prijatelji s mora“ u kojoj u suradnji s Caritasom Krčke biskupije osigurava ljetovanje za obitelji slabijeg socio-ekonomskog statusa.[187]

Katoličku Crkvu se u javnom prostoru proziva zbog činjenice da prima novac iz državnog proračuna Republike Hrvatske. Polazeći od te činjenice u javnosti se često konstruiraju činjenično  uglavnom nepotvrđene teze o enormnom i prekomjernom bogatstvu Crkve, njezinoj upletenosti u korupcijske afere i kriminalne radnje, a zbog činjenice da Crkva prima novac od države i da se država nerijetko pogrešno poistovjećuje s političkom elitom, konstruiraju se priče i o političkim interesima i djelovanju Crkve. Krivca za sve navedene činjenice i konstrukcije nerijetko se traži o tzv. Vatikanskim ugovorima. Vatikanski ugovori izraz su koji se odnosi na četiri međunarodna ugovora koja je Republika Hrvatska potpisala sa Svetom Stolicom, a uređuju položaj Katoličke Crkve u Republici Hrvatskoj. Riječ je o Ugovoru o pravnim pitanjima, Ugovoru o suradnji na području odgoja i kulture te Ugovoru o dušebrižništvu u oružanim snagama i drugim redarstvenim snagama RH potpisanima 19. prosinac 1996. godine i Ugovoru o gospodarskim pitanjima potpisanom 9. listopada 1998. godine. Potonji Ugovor u članku 2 ističe: „Republika Hrvatska se obvezuje da će:

1. a) Katoličkoj Crkvi vratiti imovinu koja joj je oduzeta u vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, a koju je moguće vratiti prema zakonskim odredbama.
2. b) naći odgovarajuću zamjenu za dio dobara, koji nije moguće vratiti;
3. c) isplaćivati pravnim osobama Katoličke Crkve naknadu u novcu za ostalu imovinu koja neće biti vraćena.“[188]

Iako se to u medijskim napisima nerijetko izostavlja, spomenuti Ugovor o gospodarskim pitanjima nije ništa više no ugovor kojim se Republika Hrvatska kao pravna sljednica Socijalističke/Narodne Republike Hrvatske obvezala vratiti imovinu koju je Katolička Crkva zakonito stekla, izgradila i njome upravljala do 1945. godine kada je velika većina njezine imovine oduzeta od strane totalitarnog jugoslavenskog režima. Budući da je od oduzimanja najvećeg dijela imovine do potpisivanja Ugovora o gospodarskim pitanjima prošlo više od 50 godina velik dio imovine nemoguće je vratiti budući da su se na imovini Katoličke Crkve izgradili novi objekti te se objekti koji su nekada bili u vlasništvu Crkve danas koriste i u javne namjene, RH se obvezala kao naknadu za tu imovinu Crkvi godišnje isplaćivati novac iz državnog proračuna ekvivalentan broju vjernika u katoličkim župama u Hrvatskoj, u skladu s drugim zakonskim propisima koji svim fizičkim i pravnim osobama omogućavaju isto pravo da se u slučaju nemogućnosti povrata imovine, nekadašnji vlasnici nekretnina, odnosno njihovi nasljednici novčano obeštete. Dakle, svako javno prozivanje Crkve zbog dotacija iz državnog proračuna moralo bi uzimati u obzir činjenicu da se zapravo radi o obročnom obeštećenju za otetu imovinu, ali i da su na temelju Ugovora o gospodarskim pitanjima između Svete Stolice i Republike Hrvatske sklopljeni i svi drugi ugovori o financiranju vjerskih zajednica u Hrvatskoj bilo da im je u  komunizmu bila oduzeta imovina ili nije.

Dana 12. siječnja 2022. na portalu Autograf.hr novinar Ivan Markešić u povodu Međunarodnog dana vjerskih sloboda donosi članak pod nazivom „U Hrvatskoj se još uvijek krše prava vjerskih manjina“. U tom članku kojim, između ostalog paušalno interpretiranim riječima pape Franje, navodno želi pozvati na prestanak vjerske diskriminacije prema nekatolicima, dok istodobno katolike neargumentirano optužuje i vrijeđa. Sve registrirane vjerske zajednice u Hrvatskoj Markešić dovodi u spregu s državnim vlastima pišući: „Jer, što će ti država, ako uz nju nemaš i „svoju vjersku zajednicu”. I to posebno onu vjersku zajednicu koja će redovito opravdati sve ono što nju (državu) – uz sve ostalo – čini državom, a to znači i zločine, progone, protjerivanja, silovanja, zlostavljanja itd.“^[189]

Dana 11. ožujka 2022. u Novostima, a koje uz dotaciju iz državnog proračuna u visini od najmanje 3,6 milijuna kuna godišnje izdaje Srpsko narodno vijeće,  novinarka Tamara Opačić objavila je članak pod naslovom „Puna šaka zgrada“. Povod za članak bio je  povratak  imovine koju je Katoličkoj Crkvi oduzela komunistička vlast u SFRJ na dubrovačkom i zadarskom području. U tendencioznom članku novinarka je pokušavala nabrojiti imovinu koja je u posljednjih nekoliko desetljeća vraćena Crkvi neprestano se koristeći sintagmama poput – Vlada je darovala nekadašnje društveno vlasništvo, premda je sasvim jasno da Crkva potražuje imovinu koja joj prema međunarodnoj kategoriji privatnog vlasništva pripada, a opljačkana je i oduzeta tijekom totalitarnog jugoslavenskog režima. Opačić prenosi i razgovor s predsjednikom Gradskog vijeća grada Zadra Markom Vučetićem koji, osim što grubo napada Crkvu optužujući je da ne formira vjernike nego sluge Hrvatske demokratske zajednice, referirajući se na povrat zadarskog Doma županije Crkvi, tvrdi: „Ako prijeđe u Crkveno vlasništvo, Dom županije postat će spomenik narušenoj sekularizaciji Hrvatske.“^[190] Nevraćanje otete imovine Crkvi spomenik je upravo baštinjenju tekovina socijalističke revolucije te propitkuje same temelje hrvatskog pravnog poretka uređenog po načelima liberalne demokracije kojoj je u srži pojam privatnog vlasništva. Svaki građanin i pravni subjekt u Republici Hrvatskoj prema Zakonu o nakadi oduzete imovine, donesenom još 1992. godine, ima pravo na povratak vlasništva nad svom imovinom oduzetom u vrijeme provođenja tzv. socijalističke revolucije.^[191] Katolička Crkva u procesu povratka imovine promatra se kao i svaki drugi pravni subjekt u hrvatskom društvu, pa su stoga optužbe za nagrđivanje sekularizacije tim procesom deplasirane i zlonamjerne.

Dana 15. ožujka 2022. portal Zadarski.hr donosi intervju s umjetnikom Jurjem Arasom povodom iste teme najavljenog povrata zgrade Doma županije u Zadru Katoličkoj Crkvi. Slično kao i Vučetić, Aras je iskoristio priliku kako bi iznio vlastiti, potpuno neargumentirani stav o navodnoj financijskoj i političkoj dominaciji Crkve u društvu, pa tako tvrdi: „No ključan problem je što se hrvatska Crkva zajagmila nad Republikom, što je neumjereno konzervativna i nacionalistička i da na temelju tajnih i već po tome diskutabilnih Vatikanskih ugovora ordinira krupnim kapitalom i drži Republiku u šaci, provodeći svoje financijske transakcije i konzervativnu hegemoniju na štetu građana.“^[192]

Dana 20. travnja 2022. Vedran Salvia u povodu uskršnjih blagdana, na portalu Autograf objavljuje članak „Crkva je mnogim HDZ-ovcima ono što je nekoć bila Partija“. Potaknut činjenicom što je predsjednik Vlade za Uskrs bio na svetoj misi Salvia kritizira navodnu nesekularnost države zbog činjenice da se u javnom prostoru spominju katolički blagdani. Tako piše: „Jednostavno, ono što je nekoć značio socijalizam, sada je satkano uz spoj religije i države, odnosno HDZ-ova je to interpretacija države, a onaj tko u takvoj procesiji ne želi sudjelovati, sreću mora pronaći negdje drugdje.“^[193]

Dana 22. svibnja 2022. Predrag Fred Matić u intervjuu za Večernji list: „Iako smo po Ustavu sekularna država, svatko normalan zna da Crkva ustvari vodi ovu državu i da je jako utjecajna. Njima je u interesu da HDZ bude na vlasti jer to je jedna simbioza u kojoj imaju obostranu korist – Crkva za svoje potrebe, a HDZ-ovci za svoje. Zajednički nazivnik im je novac i utjecaj.“^[194]

Dana 5. srpnja 2022. novinar Ivan Markešić na portalu Autograf objavio je članak pod naslovom : „Kako biti vjernik u Crkvi koja ga je napustila“. Markešić manipulira činjenicama i iznosi neistinite tvrdnje o Vatikanskim ugovorima, pa tako o hrvatskim građanima navodi: „Oni ne mogu birati, mogu li svoj ”crkveni porez” preusmjeriti u neku drugu društveno korisnu svrhu. Umjesto njih to čini hrvatska vlast. Što znači da je obvezni hrvatski crkveni porez jasan pokazatelj da u financijsko-poreznom pogledu hrvatskom državom upravlja Katolička Crkva.“^[195]

Dana 8. kolovoza 2022. Boris Dežulović na portalu Lupiga.com objavio je članak u kojem se referirao na smrt novinara portala Index.hr pod naslovom „Hladne glave vam jebem mater svima“. U članku je postavio tri pitanja ministru zdravstva Viliju Berošu kojeg smatra odgovornim za Matijanićevu preranu smrt. Kao prvo pitanje postavlja: „Da je pred hitni infektološki odjel stigla crna limuzina s nadbiskupom Bozanićem, sa svim dijagnozama i simptomima poput Vladinih, da li bi mu rekli da nema potrebe za hospitalizacijom?“^[196]

Dana 23. kolovoza 2022. na portalu Telegram povjesničar i političar, utemeljitelj stranke Nova ljevica Dragan Markovina objavljuje članak o otočiću Badija nedaleko od Korčule koji je država denacionalizirala i 2003. godine vratila franjevcima. Osim što u tekstu docira franjevcima o načinu na koji bi se trebali skrbiti o otoku koji je u njihovu vlasništvu te piše žalopojke za izletištem koje je na otoku bilo izgrađeno u vrijeme socijalizma kada je otok bio otet franjevcima, Markovina iznosi grube uvrede na račun Hercegovačke franjevačke provincije pišući: „Od tada je stvarni vladar otoka fra Jozo Zovko, čovjek koji je izmislio Gospu u Međugorju i koji je počeo doživljavati Badiju kao privatni feud.“^[197]

Dana 7. listopada 2022. na portalu Novosti novinar Igor Lasić objavljuje tekst pod naslovom „Gordijski ZOR“ u kojem raspravlja o prijedlogu novog Zakona o radu. Optužujući vladu za ulaganje u vlastite partikularne interese, Katoličku Crkvu naziva hiperdotiranom.^[198]

Dana 8. studenoga 2022. Gordan Duhaček na portalu Index.hr objavljuje članak pod naslovom: „Što želi Mladež HDZ-a? Nema tu ideala, traži se samo uhljebljenje“. U članku se Mladež HDZ-a između ostalog napada jer je prilikom obilježavanja Nacionalnog dana Mladeži u Bjelovaru slavljena sveta misa: „Nogomet-branitelji-Crkva, to je sveto trojstvo Mladeži HDZ-a. Pokrili su u svom programu okupljanja sve važne simboličke točke Tuđmanove Hrvatske.“^[199]

Dana 2. prosinca 2022. novinar Viktor Ivančić u Novostima donosi članak pod naslovom „Savjeti mladom hadezeovcu“. Ivančić nabraja 50 savjeta kojima se članovi Mladeži HDZ-a pristupa s govorom mržnje i tendenciozno ih se vrijeđa prema spolnoj, etničkoj i nacionalnoj osnovi te ih se izlaže diskriminaciji s obzirom na seksualnu orijentaciju i vjersku pripadnost. Članak među pedeset savjeta navodi i ove: „11. Poštuj sve religije, dok god one slave katoličkog Boga. /12. Nedjeljom idi na misu i potrudi se da budeš viđen. /13. Ako je Crkva prazna, pa te nema tko vidjeti, ne gubi vrijeme. Bog se ne računa. /14. Poželiš li seks prije braka, raspitaj se o političkim i svjetonazorskim preferencijama potencijalnog partnera.“^[200]

Dana 18. prosinca 2022. novinarka Matea Čelebija na portalu Index.hr piše članak pod naslovom „Evo kako izgleda vila od 20 milijuna kuna koju je prije pet godina država dala Crkvi“. U članku se kritizira Crkva zbog činjenice da Villa Idola u Puli koju je država dodijelila Crkvi kao naknadu za otetu imovinu u vrijeme komunističkih vlasti još nije obnovljena te također piše: „Izgovor je bilo nadoknađivanje štete još od vremena socijalizma kada su Crkvi oduzimane građevine.“ Na temelju čega autorica zaključuje da je razlog povrata imovine Crkvi bio izlika, a ne ispunjavanje obveze na koju se Republika Hrvatska obvezala međunarodnim ugovorom, ostaje nejasno.^[201]

Dana 30. prosinca 2022. novinarka Katarina Škaro na portalu Telegram objavljuje članak pod naslovom „Katolička crkva euro koristi za enormno dizanje cijena svojih usluga. Neke poskupljuju za više od 100 posto“. Novinarka obmanjuje javnost navodeći da se povećanja iznosa cijene pojedinih crkvenih usluga poput vjenčanja, sprovoda i služenja svetih misa povećavaju za cijelu Crkvu, a ne samo u jednoj župi. Također, u članku se         nijednim podatkom ne argumentira naslovni podatak o povećanju usluga za 100 posto.^[202] Istog se dana u hajku zbog prilagodbe Crkve poslovanju s novom valutom uključio  i portal Tris čiji su novinari i ovu priliku iskoristili za blaćenje i ismijavanje s Katoličkom Crkvom. U članku tako pristrano i tendenciozno pišu: „Iako se Crkva redovito razmeće svojom duhovnošću koju “božji namjesnici” na zemlji navodno pronose i dijele iz svoje velikodušnosti i plemenite želje da ljude izvedu na pravi put, put vjere i nade, put predaje bogu, nije joj dugo trebalo da svoje “poslovanje” uskladi sa svjetovnim, poduzetničkim.“^[203]

Dana 29. kolovoza 2022. portal ŠibenikIN objavio je članak u kojem se na temelju podataka koje je redakciji dostavio anonimni čitatelj iz Dubrave kraj Šibenika piše o vjerskom životu obitelji Damira i Dane Škugora koji su uhićeni pod sumnjom da su, zajedno sa suučesnicima, oštetili kompaniju INA-u za iznos od približno milijardu kuna. Anonimni čitatelj u članku iznosi optužbe da su zbog Škugorove majke Rade mještani prestali ići u crkvu, da je bila uključena u smjene župnika, zatim se navodi da su Dane i Rada Škugor bili donatori Crkvi te da su zajedno sa sinom Damirom imali rezerviranu prvu klupu u mjesnoj župnoj crkvi. Također, razgovor obiluje stereotipiziranim detaljnim prikazom bahate i licemjerne, lažno pobožne katoličke obitelji, pri čemu anonimni čitatelj u dijelovima svog iskaza i sam priznaje da neke informacije o kojima govori zna jer se „po selu priča“.^[204] Razgovor koji je donio ovaj medij mogao bi poslužiti za kakvo etnografsko ili sociološko istraživanje, no medijski je sasvim neodgovorno objavljivanje seoskih naklapanja i neminovno pristranih i neprovjerenih stavova anonimnih pojedinaca. Jedine konkretne informacije koje se u članku iznose, podaci su o visini donacije koju je obitelj Škugor uplatila za obnovu dubravske Crkve te podatak o postavljenoj zavjetnoj ploči obitelji Škugor u dvorištu Crkve, od kojih za prvu ne znamo je li provjerena ili je riječ o pretjerivanju neinformiranog sugovornika, dok je podatak o zavjetnoj ploči dokumentiran fotografijom. Problem ovoga slučaja jest činjenica da su navedene poluinformacije portala ŠibenikIN gotovo u cijelosti prenesene u velikom broju glavnostrujaških medija uz naslove:

• „Škugorovi poznati po donacijama Crkvi, a skupljali su i lemozinu: ‘Svi jedva čekaju misu u nedjelju’“ (Večernji list)^[205]
• „Uhićeni HDZ-ov direktor donirao novac Crkvi, imao rezervirano mjesto u prvom redu“ (Index.hr)[206]
• „Zaboravili su na 7. Božju zapovijed: Škugor i supruga skupljali milodare, imali zavjetnu ploču u dvorištu Crkve…“ (Danas.hr)[207]
• „Obitelj Škugor ima rezerviranu klupicu u prvom redu u Crkvi: ‘Skupljali su lemozinu’” (Novi list)^[208]
• „Uhićeni Škugor iz Ine je Crkvi u Dubravi donirao 100.000 kuna: ‘Na njegovo mjesto u prvom redu nitko nije smio sjesti… Otac Dane i majka Rada skupljali su lemozinu, a u krugu Crkve podigli su zavjetni kamen‘“ (Slobodna Dalmacija)^[209]

Novinar Vedran Salvia je na portalu Index.hr, 30. kolovoza 2022., potaknut napisima o religioznosti obitelji Škugor objavio članak pod naslovom: „Popovi i HDZ-ovi lopovi se jako vole. ‘Uspjeli su korumpirati nebo i zemlju’“. Salvia u članku krajnje neprimjereno nabraja bivše optužene državne dužnosnike koji su bili članovi Hrvatske demokratske zajednice, a koji su prigodno pohodili misna slavlja, dovodeći članak do apsurda primjerice pišući da je bivši ministar Darko Horvat viđen na božićnoj misi neposredno prije svog uhićenja koje je bilo 19. veljače te optužujući bivšu ministricu Gabrijelu Žalac za „lizanje oltara“ jer je bila kuma na krštenju. Da kojim slučajem netko nije upućen u život i funkcioniranje Katoličke Crkve, na temelju ovog huškačkog i klevetničkog članka mogao bi zaključiti da u crkve u Hrvatskoj gotovo nitko nema pristup ta da se u njih može ući samo s pozivnicom najviših crkvenih velikodostojnika, odnosno autor izravno dovodi u vezu instituciju Katoličke Crkve s optužbama i presudama svakog njezinog vjernika. Katolička Crkva se u Slavijinu članku također optužuje za nacionalizam i relativiziranje ratnih zločina te se govori o trokutu: HDZ – nepoštenje – Crkva. Predsjednik Gradskog vijeća grada Zadra izabran iz redova Socijaldemokratske partije Marko Vučetić u istom članku očitovao se o ovom slučaju te je između ostalog rekao: „Kler uglavnom, uz neke iznimke, HDZ doživljava kao četvrtu božansku osobu. Siguran sam da većina hrvatskog klera smatra da su Otac, Sin i Duh Sveti članovi nebeskog HDZ-a. Budući da je Katolička Crkva odustala od one ‘izvan Crkve nema spasenja’, naš kler je inaugurirao novo načelo koje glasi: ‘Izvan HDZ-a nema spasenja.’“^[210] Članak demonstrira krajnju mržnju te je zabrinjavajuće da je cijela priča konstruirana na temelju govorkanja mještana sela Dubrava, pa je tako i u ovom slučaju, ponovno bez ikakvog valjanog razloga, Crkva postala žrtveno janje kojeg se u ovom slučaju uspjelo optužiti i za sudioništvo u velikoj gospodarskoj kriminalnoj aferi samo zato što su roditelji glavnog osumnjičenog bili praktični vjernici. Kako je to dokazano i u Izvješću za 2021. godinu, svaka krizna situacija u Hrvatskoj ili svaka situacija koja izaziva veliko zgražanje i osudu javnosti – kakva je bila i situacija s gospodarskim kriminalom u INA-i, na ovaj ili onaj način poveže se s Katoličkom Crkvom i u takvoj situaciji novinarska etika, osnovna kultura ponašanja i spektar nedopustivih uvreda, omalovažavanja i vulgarizama bivaju potpuno zanemareni te se otvara slobodan prostor da se Katoličku Crkvu na najbrutalniji mogući način oblati, diskreditira i proglasi glavnim krivcem za bilo koji društveni problem.

Dana 4. rujna 2022. na portalu Večernji list novinar Dalibor Milas objavljuje tekst pod naslovom: „Drame oko krštenja djeteta, a kukavički šute na višemilijunske prevare“. ^[211] Budući da je članak problematizirao prije analiziran stav o krštenju djeteta lezbijskoga para koji je iznio riječki župnik Kristijan Zeba, važno je istaknuti da je Milas kao teolog iznio vlastiti stav koji je argumentirao i koji kao takav nije sporan. Sporno je da ukazuje na činjenicu da je obitelj Škugor donirala ukraden novac za izgradnju crkve: „Zanimljivo je primijetiti da se ni spomenuti riječki klerik ni njegovi brojni kolege, koji su ga ovdje javno podržali, nisu očitovali o obnovi crkve Gospe od zdravlja u Dubravi kraj Šibenika koja je financirana ukradenim novcem“. Za takvo što nema nikakvih dokaza, čega je autor i svjestan, premda iznosi ovako paušalnu ocjenu.

Dana 10. rujna 2022. u hajku protiv navodne povezanosti „popova i lopova“ uključio se književnik i publicist Miljenko Jergović čiji Facebook status prenosi portal Autograf. Jergović navodi: „’Prokuni Boga i umri!’, niti bi je Dane poslušao, jer on je uvijek na strani Boga, Crkve i Hrvatske.“^[212]

Provale i krađe

Dana 10. siječnja 2022. Igrane, Tučepi, Makarska, Vepric

44-ogodišnji muškarac uhićen je zbog više provala i teških krađa crkvenih dobara koje je u polugodišnjem periodu počinio na području Makarske. Osim u crkve u Igranama, Tučepima i Vepricu provalio je i na gradsko groblje u Makarskoj. Otuđio je više pozlaćenih sakralnih predmeta, više od 1500 kuna iz škrabica milodara te prijenosno računalo.^[213]

 

Dana 20. veljače 2022. Vukovina

Nepoznati počinitelj poskidao je i ukrao bakrene oluke u nekolicini crkava u župi Vukovina. Pokradene su crkve u Vukovini, Kučama, Ribnici i Buševcu čime je počinjena materijalna šteta u iznosu od 25 000 kuna.[214]

 

Dana 12. travnja 2022. Ludbreg

Nepoznati počinitelj otuđio je milodar iz ludbreške Crkve u iznosu od nekoliko stotina kuna.^[215]

 

Srpanj, kolovoz 2022. Gunja

Tijekom ljetnih mjeseci ukraden je inventar crkvenog dvorišta u Gunji te je otuđena veća količina milodara.[216]

 

Dana 19. kolovoza 2022. Brod Moravice

U općini Brod Moravice u Gorskom kotaru devastirano je i opljačkano 12 kapelica Križnoga puta s brončanim umjetničkim odljevima, ukraden je bakreni krov jedne crkve te je ukupna procijenjen šteta nekoliko desetaka tisuća kuna.^[217]

 

Dana 30. kolovoza 2022. Pribislavac

S crkve u Pribislavcu ukradeni su bakreni žljebovi za odvod oborinskih voda čime je počinjena šteta od nekoliko tisuća kuna. Budući da su žljebovi bili već nekoliko puta ukradeni, neposredno prije ove krađe na crkvu je postavljen videonadzor, pa je ovaj put počinitelj pronađen.^[218]

 

Dana 20. listopada 2022. Kaštela

Provaljeno je u jednu kaštelansku crkvu te je otuđen novac milodara.[219]

 

Dana 27. srpnja 2022. Vodnjan

Provaljeno je u baziliku sv. Foške kraj Vodnjana te je pokraden milodar i zavjetni darovi. Bazilika potječe s početka 7. stoljeća, a ovo je 42. zabilježena provala od 2004. godine.^[220]

 

Dana 17. studenoga 2022. Split

Provaljeno je u dominikansku crkvu sv. Katarine u središtu Splita te je iz nje ukraden novac.^[221]

 

Dana 17. studenoga 2022. Slavonski Brod

78-godišnji muškarac  uhićen je nakon što je u nekoliko navrata između 7. i 17. studenoga krao novac iz škrabice u slavonskobrodskoj Crkvi.[222]

 

Dana 19. studenoga 2022. Kaštela

Provaljeno je u Crkvu u Kaštelima te je otuđen milodar.^[223]

Oskvrnuća i devastacije

Dana 4. siječnja 2022. Margečan

Nepoznati počinitelj provalio je u župni ured crkve u Margečanu razbacavši crkveni inventar te počinivši štetu od nekoliko stotina kuna.^[224]

 

Dana 15. siječnja 2022. Sinj

Oštećeno je 10 reflektora koji osvjetljavaju Gospinu crkvu na sinjskoj tvrđavi. Počinjena je šteta procijenjena na 20 000 kuna, a zabrinjavajuća je činjenica da ovo nije prvi takav slučaj u Sinju.^[225]

 

Dana 21. veljače 2022. Šibenik

Između Šibenika i Dubrave nalazi se crkvica sv. Mihovila – zaštićeni spomenik kulture iz 15. st. koja je dvaputa bila devastirana i oskvrnuta. Dana 21. veljače 2022.  u crkvicu je provaljeno, inventar je bio razbacan te su iz crkve iznesene klupe koje su naložene pred vratima, dok su vanjski zidovi bili išarani. Dana 19. ožujka 2022. u crkvu je ponovno provaljeno, klupe su ponovno naložene uz zid crkve prilikom čega je oštećen i jedan grob. Unutarnji i vanjski zidovi crkve vandalizirani su nacističkim simbolima i ćiriličnim slovima.^[226]

 

Dana 27. ožujka 2022. Zagreb

Pred crkvom svetog Mirka u Šestinama iščupana su dva drvena križa i postavljena naopako na vrata crkve te je razbijen kip Blažene Djevice Marije.^[227]

 

Dana 28. listopada 2022. Zadar

Iz zadarske crkve svetog Šimuna ukradene su dijelovi relikvije svetoga Šimuna koji su se bile čuvane u pozlaćenim pokaznicama.[228] Početkom prosinca policija je uhitila 35-ogodišnjaka kojega se tereti za počinjenje ovoga kaznenoga djela kriminalističkim vještačenjem označenog teškom krađom. Počinitelj je dijelove pokradenih relikvija zakopao na skrovitim dijelovima jednog zadarskog parka, dok je dio zlatnog materijala rastalio i unovčio.[229]

 

Prosinac 2022. Vinkovci

Iz crkve u Vinkovcima ukraden je novac koji su župljani prikupljali u sklopu adventske karitativne akcije. Policija je zbog sumnje u počinjenje ovoga djela privela jednog 54-godišnaka.[230]

Čitatelj koji bi se samo putem dominantne medijske slike i posredstvom glavnostrujaških medija i medija s istaknutom ideološkom anticrkvenom uredničkom politikom  informirao o djelovanju Katoličke Crkve u Hrvatskoj, stekao bi dojam da se radi o instituciji neprestano opterećenoj skandalima, sukobima, intrigama, kriminalom, nemoralom i svim drugim oblicima događanja i postupaka koji bi je prikazali u isključivo negativnom svjetlu. Ovo izvješće primarno je fokusirano na istraživanje povreda ljudskog prava na slobodu vjeroispovijedi, no posljedično ukazuje i na zabrinjavajuću stopu gotovo pa isključivog negativnog izvještavanja  dijela medija u Hrvatskoj. Medijski prostor ispunjen negativnom intonacijom sadržaja o Katoličkoj Crkvi ostaje tako  gotovo u potpunosti ispražnjen od izvještavanja o dominantnim sadržajima vezanim za Katoličku Crkvu u RH,  kojima ona ostvaruje pozitivne afekte na društvo u cjelini. Iz okvira medijskog izvještavanja gotovo u potpunosti izostaje izvještavanje o neprebrojivom zbiru  aktivnosti Crkve koje nisu vezane za pastoral i daju ogroman doprinos u obrazovanju, zdravstvu, kulturi, humanitarnoj djelatnosti i socijalnoj skrbi koje Crkva svakodnevno ostvaruje u svim svojim biskupijama diljem Hrvatske.

Trend negativnog izvještavanja o Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj i ignoriranja ili čak negiranja pozitivnih ostvarenja Crkve za društvo, nije analiziran samo u ovom izvješću, već je dokazan brojnim istraživanjima. Primjerice, prema eksperimentalnom kvantitativnom istraživanju novinskih tekstova koje su 2017. proveli Anto Mikić i Krunoslav Novak, a čije su rezultate objavili u znanstvenom radu „Katolička Crkva u hrvatskom nacionalnom i regionalnom tisku“ dvostruko je više kolumni i komentara objavljenih u najtiražnijim hrvatskim dnevnim i tjednim, regionalnim i nacionalnim novinama prikazivalo Katoličku Crkvu u negativnom svjetlu, naspram onih koji su o Crkvi izražavali pozitivan stav. Iako istraživanje nije potvrdilo hipotezu da je većina svih novinskih tekstova intonirana negativno prema Crkvi, autori ističu činjenicu da je većina analiziranih članaka, kao i većina novinskih članaka isključivo informativno intonirana, dok se uređivačka politika medija oslikava upravo u subjektivnim novinarskim kategorijama kakve su kolumne i komentari, a na kojima je zamijećen trend negativno intoniranog pisanja o Crkvi. K tomu dodajmo i činjenicu da autori utvrđuju da se o Crkvi iznadprosječno negativno piše kada se njezino djelovanje spominje u društvenom, ekonomskom i političkom kontekstu, a da se Crkva u pozitivnom kontekstu opisuje uglavnom kada se opisuje njezina djelatnost na humanitarnom i kulturnom planu.  Ipak valja naglasiti da su kulturno i humanitarno djelovanje Crkve kategorije koje u nacionalnom i regionalnom hrvatskom tisku ne pokrivaju ni 10 % od ukupnog broj novinskih priloga o Crkvi.^[231] Rezultati ovoga istraživanja pokazuju da su najbrutalniji i najbrojniji napadi na Crkvu zabilježeni s portala koji nemaju svoja tiskana izdanja. Također, na temelju istraživanja provedenog u svrhu nastanka ovoga izvješća može se ustvrditi da elektronički mediji i njihovi profili na društvenim mrežama i isključivo informativne vijesti imaju tendenciju komentirati zlonamjernim, pristranim, neargumentiranim ili vulgarnim naslovom, podnaslovom ili objavom na društvenoj mreži pa se na taj način i najmanje zastupljene kategorije poput humanitarnog i kulturnog djelovanja Crkve, prenose u negativnom svjetlu u čemu se može uočiti čak i negativniji trend no što je dokazan u navedenom istraživanju. Problem informiranja o Katoličkoj Crkvi dakle leži u diskriminatornom, ideološki pristranom i zlonamjernom izvještavanju, ali je podjednako velik problem gotovo potpuna medijska šutnja o objektivnim ostvarenjima Crkve kao najveće i daleko najaktivnije dionice civilnoga društva u Hrvatskoj.

Objašnjavajući uočeni fenomen višeslojno problematične naravi medijskog izvještavanja o Katoličkoj Crkvi Ivica Šola u članku „Slika vjere i Crkve u hrvatskim medijima“ objašnjava da Crkva, premda joj je u procesu demokratske tranzicije dano pravo javnosti,  posljedično biva sve manje prisutna u medijskom prostoru zbog višedesetljetnog kontinuiteta ideološke pristranosti velikih medijskih kuća, zbog okrenutosti medijskih kuća oglašivačima kao izvorima vlastite egzistencije, zbog općeg pada kvalitete novinarskog teksta i informiranosti novinara o temama o kojima pišu općenito te zbog transformacije društva prema društvu spektakla u kojemu  teme koje odskaču od sveopće teatralne dramatičnosti, izazovnosti i spektakularnosti ili bivaju iskrivljeno prikazane u tom kontekstu ili ne bivaju prikazane uopće.^[232] Autor ističe da je jedna od najdominantnijih strategija odnosa medija prema Crkvi u Hrvatskoj upravo naglašavanje ekscesnog, a ignoriranja redovitog te donosi ocjenu:

„Unatoč statistički najbrojnijoj vjerskoj zajednici, ona (Katolička Crkva u Hrvatskoj, op.a.) se nerijetko prikazuje kao društveni parazit koji društvu samo uzima, a ništa ne daje. Da bi se to spriječilo i da bi se točno i uravnoteženo informiranje širilo unutar naroda mediji su nužni kao posrednici poruka, no utjecaj društvenih okolnosti (manjinski agresivni laicizam) na funkcioniranje medija neosporan je i obrnuto proporcionalan u svakodnevnom djelovanju, pa se takvi stavovi čine većinskima“.^[233]

Medijski zavjet šutnje koji se očituje u percepciji da Crkva društvu samo uzima, ne samo da je iskrivljen i netočan već je oblikovan plod sustavne, dugotrajne i zlonamjerne kampanje. Doprinosi koje Crkva ostvaruje u brojnim društvenim sferama preobimni su da bi bili obrađeni u okvirima ovoga izvješća stoga će biti istaknut samo jedan od aspekata doprinosa Crkve hrvatskom društvu i državi u cjelini –  djelovanje na polju obrazovanja koje u svakom društvu čini osnovnu jedinici razvoja društva.

 

Katolička Crkva stoljećima je na hrvatskim prostorima bila zaglavni kamen izobrazbe, kulture i pisane riječi općenito. U srednjovjekovnom periodu upravo su kaptoli bili vjerodostojna mjesta (locus credibilis) koja su u ime kralja jamčila vjerodostojnost svih dokumenata pravnoga značenja.^[234] Osvrt na povijest obrazovanja u hrvatskim zemljama nemoguće je započeti bez osvrta na zagrebačku katedralnu školu koju je u 14. stoljeću u Zagrebu ustrojio biskup bl. Augustin Kažotić,^[235] niti je prilikom opisivanja povijesti hrvatskih sveučilišta moguće preskočiti dominikanski licej u Zadru osnovan 1396. godine.^[236] Godinom osnutka najstarijeg i najvećeg hrvatskog sveučilišta Zagrebačkog sveučilišta smatra se upravo 1699. godina kada je car i hrvatsko-ugarski kralj Leopold I. Habsburški priznao sveučilišni i visokoškolski status Isusovačkoj akademiji u Zagrebu. Tijekom cijele povijesti Crkva je bila nositeljica obrazovanja, obrazovanih politika i širenja pismenosti i prije nego što je država preuzela dominaciju na tom polju, a nije nevažno naglasiti ni činjenicu da je Crkva posredstvom obrazovanja, u današnjem smislu riječi, aktivno sudjelovala na razbijanju socijalnih razlika i omogućavala u razmjerima srednjovjekovnog i novovjekovnog društva neusporedivu mogućnost socijalne mobilnosti – preduvjeta ostvarenja socijalne jednakosti. Crkveno djelovanje na području obrazovanja koje je obilježavala i inovativnost podučavanja koja se primjerice očitovala u isusovačkom školskom redu Ratio studiorum oblikovanom koncem 16. stoljeća,^[237] strane državne vlasti i institucije nisu uvijek  blagonaklono tretirale  te su ga počesto pokušavale iskorijeniti i onemogućiti Crkvi obrazovanje kako svećeničkog i redovničkog podmlatka tako i obrazovanje laika i laikinja. Jedno od najbrutalnijih razdoblja represije nad obrazovanjem pod vodstvom Katoličke Crkve svakako je bilo razdoblje komunističke Druge Jugoslavije kada je 1946. zabranjeno djelovanje za više od 100 katoličkih dječjih vrtića, 90 osnovnih i 70 srednjih katoličkih škola, a godine 1948. ukinuto je pravo javnosti za preostale katoličke gimnazije za izobrazbu svećeničkih kandidata koje od tada do demokratskih promjena djeluju poluilegalno.^[238] I premda su katoličke škole u Hrvatskoj demokratskim promjenama dobile pravo javnosti te su se u sljedećem periodu reformirale i ponovno se otvorile za muške i ženske „vanjske“ učenike, odnosno nesvećeničke kandidate, danas se u javnosti o njihovu radu, izvrsnosti, inovativnosti, pedagogijama i pedagoškim specifičnostima zna premalo.

U Hrvatskoj trenutačno djeluje 12 osnovnih katoličkih škola u kojima se obrazuje 2476 učenika i 12 srednjih katoličkih škola u kojima se obrazuje 2379 učenika, što sumarno iznosi 4855 učenika. U kolovozu 2023. sisački biskup mons. Vlado Košić osnovao je Katoličku osnovnu školu u Sisku i Katoličku srednju školu u Popovači koje će s radom započeti u školskoj godini 2024./2025.[239] Pridodamo li tome činjenicu da je Katoličke Crkva u Hrvatskoj osnivačica triju katoličkih bogoslovnih fakulteta (u Đakovu, Splitu i Zagrebu), Fakulteta filozofije i religijskih znanosti u Zagrebu te jednoga sveučilišta – Hrvatskoga katoličkog sveučilišta u Zagrebu na kojem se gotovo 1500 studenta obrazuje isključivo za svjetovna zanimanja (povijest, sociologija, psihologija, komunikologija, sestrinstvo i medicina), kao i velikog broja vjerskih vrtića, dobit ćemo ukupnu sumu ostvarivanja izravnog benefita Crkve za hrvatsko društvo. U financiranja katoličkog obrazovanja Republika Hrvatske je sukladno međunarodnim ugovorima potpisanima sa Svetom Stolicom uključena isključivo u domeni isplate plaća zaposlenima u katoličkim odgojno-obrazovnim institucijama, dok je sav drugi teret organizacije i financiranja obrazovanja na plećima Katoličke Crkve, pri čemu valja dodati činjenicu da su unatoč specifičnostima i inovativnosti dijela kurikula katoličkih obrazovnih institucija sve obvezne djelovati i djeluju u skladu s propisanim kurikulima i drugim propisima države.

Katoličke osnovne škole u Hrvatskoj

Katolička osnovna škola svete Uršule u Varaždinu

Salezijanska osnovna škola u Zagrebu

Osnovna škola „Lotrščak“ u Zagrebu

Osnovna škola „Ružičnjak“ u Zagrebu

Prva katolička osnovna škola u Gradu Zagrebu

Katolička osnovna škola u Novskoj

Katolička osnovna škola u Požegi

Katolička osnovna škola u Virovitici

Katolička osnovna škola „Josip Pavlišić“ u Rijeci

Katolička osnovna škola „Ivo Mašina“ u Zadru

Osnovna glazbena škola svetog Benedikta u Zadru

Katolička osnovna škola u Šibeniku

 

Za razliku od katoličkih škola čije je postojanje najvećma medijski ignorirano, Hrvatsko katoličko sveučilište često je na udaru javnih i medijskih hajki koje na temelju predrasuda i neznanja odriču mogućnost adekvatne izobrazbe u skladu sa znanstvenim spoznajama instituciji s katoličkim predznakom, a dio tih napada spomenut je i ovom izvješću. Javnoj hajci unatoč, Hrvatsko katoličko sveučilište u akademskoj godini 2021./2022. godine upisalo je prvu generaciju studenata medicine na novoosnovanom Medicinskom fakulteta Hrvatskog katoličkog sveučilišta na kojem se studenti obrazuju prema najinovativnijem, inkluzivnom i interdisciplinarnom programu koji integrira osnovna, translacijska i klinička istraživanja prema najsuvremenijim koncepcijama sličnih studija u Europi i svijetu.^[240]

 

Katoličke srednje škole u Hrvatskoj

Nadbiskupska klasična gimnazija s pravom javnosti u Zagrebu

Ženska opća gimnazija Družbe sestara milosrdnica s pravom javnosti u Zagrebu

Klasična gimnazija fra Marijana Lanosovića u Slavonskom Brodu

Katolička gimnazija s pravom javnosti u Požegi

Katolička klasična gimnazija s pravom javnosti u Virovitici

Isusovačka klasična gimnazija s pravom javnosti u Osijeku

Salezijanska klasična gimnazija s pravom javnosti u Rijeci

Pazinski kolegij – klasična gimnazija Pazin s pravom javnosti

Klasična gimnazija Ivana Pavla II. s pravom javnosti u Zadru

Franjevačka klasična gimnazija s pravom javnosti u Sinju

Nadbiskupijska klasična gimnazija „don Frane Bulić“ s pravom javnosti u Splitu

Biskupijska klasična gimnazija Ruđera Boškovića s pravom javnosti u Dubrovniku

 

O suvremenosti i inovativnosti odgoja i obrazovanja pod vodstvom Katoličke Crkve ne svjedoči samo studij medicine i drugi međunarodno znanstveno i stručno priznati  studiji i projekti Hrvatskog katoličkog sveučilišta, već i obrazovne inovacije koje se u katoličkim školama provode diljem Hrvatske. I dok Ministarstvo znanosti i obrazovanja tek počinje eksperimentalno provoditi programe cjelodnevne nastave, katoličke škole prednjače u organizaciji upravo te vrste nastave za sve učenike razredne nastave, a u nekim školama i za učenike viših razreda kao što je to primjerice slučaj u Prvoj katoličkoj osnovnoj školi u Gradu Zagrebu.^[241]  Iako program produženoga boravka postoji i u sve više javnih škola diljem Hrvatske, katoličke škole specifične su po činjenici da je u njima produženi boravak obavezan za sve učenike nižih razreda ili nekih nižih razreda. Mogućnosti provedbe cjelodnevne nastave, ali i obrazovna pedagogija i psihologija prožete idejom izgradnje cjelovite ljudske osobe kao dionika društva čine katoličke škole sposobnima prednjačiti u implementaciji najsuvremenijih nastavnih metoda i sadržaja koji koriste iskustva obrazovnih kurikula najrazvijenijih obrazovnih sustava u Europi. U skladu sa široko zastupanom tezom o nužnosti povratka prirodi i poticanja ekološke osviještenosti mladih generacija, kao i u skladu s međupredmetnom temom Ekologija Nacionalnog obrazovnog kurikula, učenici najstarije katoličke osnovne škole u Hrvatskoj – Katoličke osnovne škole u Šibeniku u sklopu nastavnih i izvannastavnih aktivnosti uređuju školski maslinik,^[242] a učenici Katoličke osnovne škole svete Uršule organizirani su u učeničku zadrugu Eko Serviam kojoj je jedna od sekcija okrenuta upravo zaštiti prirode.^[243] Neke katoličke osnovne škole okrenute su tradiciji klasične izobrazbe pa je tako Prva katolička osnovna škola u Gradu Zagrebu jedina klasična katolička osnovna škola u Hrvatskoj u kojoj se latinski uči od 5., a grčki jezik od 7. razreda,^[244] dok je u Katoličkoj osnovnoj školi u Virovitici  latinski jezik fakultativni predmet.^[245]

O izvrsnosti katoličkog obrazovanja nesumnjivo govori i činjenica što je Požeška biskupija u suradnji s Razvojnom agencijom grada Novske i u suradnji s partnerima iz Kraljevine Norveške za 18-mjesečni projekt „Ready – STEM – Grow“ koji ima u cilju jačanje kompetencija učitelja i učenika u STEM području kroz provođenje stručnih radionica i opremanje učionica najsuvremenijom STEM opremom iz Financijskog mehanizma Europskog gospodarskog prostora dobila 974.739,58 eura bespovratnih sredstava. Projekt se provodi u trima katoličkim osnovnim školama kojima je osnivač Požeška biskupija, u Katoličkoj osnovnoj školi u Požegi, Katoličkoj osnovnoj školi u Novskoj i Katoličkoj osnovnoj školi u Virovitici.^[246]

Tijela javne vlasti i institucije nadležne za zaštitu prava građana

Kratkoročne mjere:

• Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina i Ured pučke pravobraniteljice u svojim izvješćima za 2023. godinu trebaju uvažiti jednakost ljudskog prava na slobodu vjeroispovijedi sa svim drugim ljudskim pravima te početi sustavno, segmentirano i koherentno bilježiti povrede tog prava u Hrvatskoj.
• Sva tijela javne vlasti, od nacionalne do lokalne razine, trebaju javno osuditi svaki oblik javnog demonstriranja bilo kojega tipa netrpeljivosti kao i osuditi sve napade na osobe, objekte i imovinu vjerskih zajednica kao neprihvatljive, nedopustive i strogo kažnjive. Također sve političke institucije u državi trebaju osuditi svaki oblik vjerski motiviranog nasilja koje se događalo u povijesti i koje se događa u svijetu i u Hrvatskoj.
• Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina i potpredsjednica Vlade zadužena za ljudska prava trebaju po hitnom postupku sazvati sjednicu saborskog odbora odnosno sjednicu Savjeta za ljudska prava na kojima će se raspraviti mjere poboljšanja statusa ljudskog prava na slobodu vjeroispovijedi.
• Ministarstvo unutarnjih poslova, Ministarstvo pravosuđa i uprave te sva tijela sudske vlasti trebaju ažurirati metodologiju prikupljanja podataka o počinjenim zločinima iz mržnje kao i segmentirati prikupljanje podataka o vjerskoj diskriminaciji.
• Državno odvjetništvo treba pokrenuti istražne postupke protiv instanci vlasti koje su prema podacima iznesenim u ovom izvješću provodile vjerski motivirano institucionalno nasilje nad vjernicima i Katoličkom Crkvom.

Dugoročne mjere

• Na temelju javne rasprave provedene između nacionalne koordinacije tijela zaštitite ljudskih prava, predstavnika strukovnih udruga medija, udruga civilnog društva  i cijele zainteresirane javnosti, Hrvatski sabor treba donijeti nacionalnu strategiju zaštite ljudskog prava na slobodu vjeroispovijedi.
• Unutar kurikula nastavnih predmeta trebaju (primjerice u obliku međupredmetne teme) biti sustavnije implementirane vrijednosti tolerancije i ljudskih prava, osobito vjerske tolerancije i ljudskog prava na slobodu savjesti i vjeroispovijedi.
• Tijela javne vlasti u Hrvatskoj trebaju, u suradnji s predstavnicima najvećih religijskih zajednica, koordinirano pokrenuti kampanju zaštite kulturne baštine sakralnih prostora te na taj način povezati sve religijske prostore u Hrvatskoj u zaštićen sustav spomeničke baštine te ga na taj način sačuvati od devastacije, sknavljenja i krađa.
• Zakonodavac treba pokrenuti zakonske izmijene u smjeru detaljnijeg razjašnjenja i restriktivnijeg kažnjavanja zločina iz mržnje i kršenja Zakona o suzbijanju diskriminacije.

  

Mediji

Kratkoročno:

• Urednici medija trebaju ukazati novinarima na kvalitete novinarskog izvještavanja te osnovne postavke novinarske etike te također ukazati na pogubnost posljedica koje može imati pisanje utemeljeno na predrasudama te provođenje difamacijski kampanja i Scapegoainga.
• Za sve tekstove obilježene govorom mržnje, netrpeljivošću i diskriminacijom, medijski djelatnici prozvani u ovom izvješću trebaju se službeno ispričati i za sve pogrešno objavljene informacije u svojim medijima trebaju objaviti demanti.
• Buduće medijske tekstove potrebno je lišiti zaključivanja na temelju predrasuda i iskazivanja osobnih nezadovoljstava te ih utemeljiti na argumentiranoj raščlambi koja počiva na uvažavanju različitosti i sukobljavanju ideja.
• Mediji trebaju reagirati na javno kršenje ljudskih prava s osudom.

Dugoročno:

• U suradnji s Katoličkom Crkvom i drugim religijskim organizacijama u Hrvatskoj predstavnici strukovnih udruga novinara i predstavnici medija trebaju sastaviti popis kontakata predstavnika crkvenih vlasti i Crkve na pojedinom području kako bi se na taj način izbjeglo jednostrano novinarsko izvještavanje o religijskim pitanjima.
• Na temelju vlastitih iskustava i znanja u sveobuhvatnoj raspravi raspraviti model prema kojem će se medijsko izvještavanje regulirati kako bi se maksimizirala kvaliteta struke i izbjeglo medijsko širenje difamacijskih kampanja te njihova interesna instrumentalizacija.

 

Vjernici katolici i svi građani Republike Hrvatske

 

Potičemo sve građane Republike Hrvatske na prakticiranje poštivanja i uvažavanja drugih i neistomišljenika, kao i na poštivanje slobode govora i slobodnog izražavanja mišljenja i uvjerenja.

Osobito je važno prepoznavanje kršenja prava vjernika katolika na slobodno javno izražavanje svoje vjere i vjerskih uvjerenja – upravo je podizanje svijesti o problemu nesnošljivosti prema katolicima u Hrvatskom društvu jedan  od razloga izrade ovog izvješća.

Osim prepoznavanja kršenja prava vjernika katolika na slobodno javno izražavanje svoje vjere i vjerskih uvjerenja, u borbi protiv blaćenja i iznošenja neistina važno je da vjernici ne računaju samo na djelovanje državnih institucija zaduženih za zaštitu ljudskih prava.

Potičemo vjernike i sve dobronamjerne građane da i sami poduzmu pravne i sve druge prikladne korake koji im stoje na raspolaganju – tako iskazuju stav da je neprihvatljivo kršenje prava vjernika, poticanje na nesnošljivost prema Katoličkoj Crkvi, širenje lažnih vijesti, diskriminacija te govor mržnje.

Pozivamo sve građane, ako imaju informacije o napadima na Katoličku Crkvu i vjernike katolike u 2023. godini, da nam se jave na elektroničku adresu: sloboda.vjeroispovijedi@uimeobitelji.net.